Ana Lendvaj: Istinska dama koja je znala sve o eleganciji

Ana Lendvaj (67) svima je davala šansu. U našoj protekcionističkoj kulturnoj klimi već je to spomena vrijedna iznimka. Mladi neafirmirani kreatori, dizajneri, vizažisti, modni novinari, željni dokazivanja ili slave, gladni rada (moda baš i nije carstvo uhljeba, u tom zvjerinjaku nema nezaslužene slave) kucali su na njena vrata, koja su se uvijek otvarala. To je doista rijetkost u našoj sredini, u kojoj vladaju klanovi, koterije, veze i poznanstva, gdje svoj gura svoga pa gram lakta vrijedi više nego pola kile mozga. Ona je cijenila samo znanje i talent, i jedino njih poštivala. To bi zasluživalo duboki respekt čak i da se tih načela nije pridržavala do posljednjeg daha. A jest. 

Kako je to izgledalo, možemo lijepo vidjeti na primjeru Matije Vuice, kojoj je Ana Lendvaj pomogla u javnom iskoraku među modne kreatore.

- Svoju prvu pravu reviju imala sam 1983. godine u Sloboštini u Novom Zagrebu - prisjetila se prije nekoliko godina Matija Vuica, a onda nastavila s opisom presudne rečenice koju je u njenoj karijeri izgovorila baš Večernjakova legenda Lendvaj. 

- Da imam talenta za modu, otkrila sam puno ranije jer sam stalno nešto radila za sebe, no to što radim svijetu sam odlučila pokazati tek na nagovor modne novinarke Ane Lendvaj. Otvorila je moj ormar i rekla kako je vrijeme da izađem iz njega (smijeh) i da se modom počnem baviti konkretnije. Pristala sam i priključila se revijama, koje su se u to vrijeme, ‘80-ih, odvijale na otvorenom, najviše u Novom Zagrebu... Ostalo je povijest, reklo bi se.

Ana Lendvaj bila je silno cijenjena kao modna stručnjakinja.

- Bila je hrvatska Anna Wintour, svi su je poštovali jer je bila prava dama pa su je uvažavali i slušali čak i kad ih je ‘špotala’, kažu kolege koji su radili s njom, o čemu pričaju s osjećanjem ponosa, prožetog tugom zbog iznenadnog odlaska. Uvijek je, kažu, nosila crno. Od fashion stari obožavala je velike crne torbe. Na njenim je ustima uvijek bio crveni ruž, a kosa je bila uredno obojena... Ana Lendvaj nije bila samouka nadarena improvizatorica, kakvih u našem žurnalizmu ima pregršt, nego stručnjakinja široke izobrazbe. Rođena 1949., diplomirala je jugoslavistiku i komparativnu književnost, a u karijeri se stalno usavršavala.

Na doktorskom studiju Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu predavala je kolegij Moda i mediji. S Feđom Vukićem i Ivanom Rogićem napisala je kao suautorica knjigu “Zagreb - modernost i grad”. Kao kustosica, postavila je velik broj modnih izložbi u ULUPUH-ovoj galeriji. Količina tekstova koje je napisala za kataloge je golema, neprebrojiva.

U Multimedijalnom centru, u programu “Modni kazetofon – izgled ili stil”, 1985. okupila je dizajnere, antropologe, sociolog i druge multidisciplinarne autore, čije je referate objavila u posebnom broju časopisa Republika 1986. godine. Lendvaj je sudjelovala i u priređivanju “Modnog dossiera sentiment” u Centru za kulturu Novi Zagreb. U nakladničkoj kući Altagama pokrenula je u biblioteku Modus, u kojoj je tiskala knjigu dr. Žarka Paića “Vrtoglavica u modi - prema vizualnoj semiotici tijela”, koja je, kako piše Večernji list, prva hrvatska fashionology studija o modi.

Posljednjih godina surađivala je i pisala za izdanja 24sata, magazin Express, Budi.in... Novinarka Večernjeg lista Doroteja Jendrić napisala je kako je Ana Lendvaj “kao rijetko tko u našoj sredini posvetila najveći dio svojega profesionalnoga života proučavanju i popularizaciji mode na svim razinama” pa dodala da je “Ana hrvatska Edna Woolman Chase. Ona je za našu scenu vrijedna kao za svijet poznata modna urednica časopisa Vogue. Kao što su E. W. Chase nekad ili Anna Wintour donedavno kroz Vogue utjecale na razvoj svijesti i klime u modnoj industriji Amerike i Europe, tako je u našoj turbulentnoj sredini Ana Lendvaj postala glasovito ime u komentiranju modnoga stanja”. To je posebno zanimljivo zato što Večernji list nije Vogue nego dnevni list širokog profila. Ono što na današnjoj modnoj sceni, kao i na sceni proteklih desetljeća vrijedi, prošlo je kroz njen filtar, od pokojne Žuži Jelinek do Roberta Severa ili Alena Hranitelja. Odlaskom Ane Lendvaj hrvatska je scena ostala siromašna za jednu zvijezdu čiji će je diskretni sjaj obasjavati još dugo nakon njena smiraja.