Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Heroj Domovinskog rata Andrija Andabak bio je strah i trepet srpskih tenkova. Ubojica čeličnih grdosija, a u samo 8 mjeseci uništio je 32 tenka. O njemu nam pričaju njegovi sinovi..
Donosimo vam specijal o petorici junaka Domovinskog rata koji ne smiju biti zaboravljeni. O njima se rijetko govori i piše, o njima šira javnost malo ili gotovo ništa ne zna. Oni su istinski heroji, ljudi koji su se na samom početku agresije na Hrvatsku dobrovoljno javili braniti svoju zemlju, Žrtvovali se za dobrobit svog naroda. Svojim doprinosom, hrabrošću, iznimnim pothvatima, junačkim djelima na bojišnici, te časnim ponašanjem stvarali se i štitili ugled hrvatskih vojnika i bili primjer.
Treći članak posvećen je Andriji Andabaku, legendarnom lovcu na tenkove...
- Mi se ne sjetimo našeg oca samo u posebnim prilikama, kada su bitni neki datumi iz njegovog života, s njime živimo svaki dan, on je s nama u našim srcima, našim sjećanjima. Puno smo o njemu saznali iz priča njegovih suboraca, tako da smo ponekad dobili dojam da na taj način upoznajemo svoga oca. Ono što smo znali su nam potvrdili, da je bio strog, ali pravedan čovjek.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:44
Govorili su za njega da je bio lovac na tenkove, i to je točno, ali on nikada nije bio lovac na ljude, već na tu hrpu željeza koja je ubijala ljude i uništavala njihovu imovinu. On ih je jednostavno tražio i uništavao, znali su to i oni.
Ne jednom je rekao svojoj majci, našoj baki, da ne plače za njim, jer je svjestan koliko je majki zaplakalo zbog njegove ruke. Bio je osjećajan i ljut na one koji su natjerali mladost u oklopnjake da za račun nečije ideologije gine u zemlji koja nije bila njihova – rekli su Marko i Stjepan Andabak, sinovi heroja Andrije Andabaka iz Nuštra, nedaleko Vinkovaca.
Bili su djeca, mlađi Stjepan imamo je osam, a stariji brat Marko deset godina, kada su naprasno ostali bez oca.
– Moram priznati da tada nisam bio svjestan situacije gledao sam druge kako plaču, majku, brata, pa sam i ja plakao. Tek kasnije sam počeo shvaćati da više nemam našeg oca – rekao je Stjepan, a brat Marko je na to dodao da je i itekako bio svjestan da je njihov otac otišao zauvijek.
- Istina u svojoj dječjoj glavi sam si nerijetko zamišljao kako su našeg oca negdje zatvorili i da se on jednog lijepog sunčanog dana vraća k nama kući, na taj način bilo mi je lakše podnositi taj njegov nedostatak. Kako je vrijeme odmicalo sve mi je bilo jasnije da je to samo moja želja. Iz dana u dan nastojao sam što više saznati o svome ocu, upotpuniti ono što sam znao. Pričali su nam njegovi prijatelji koji su bili s njime da je bio srčan, pravedan i vrlo snalažljiv. Za njega nije bilo bezizlazne situacije. Rekli su, kada je bilo najteže i najopasnije, da je Andrija bio taj koji će popraviti moral i uliti vjeru svima da ništa nije izgubljeno.
Bilo je situacija kada se moralo improvizirati, a on je u tome bio pravi majstor, zadavao je muku neprijatelju. Kada su dolazili na neko od bojišta raspitali su se da li je Andrija Andabak u blizini, njihovi obavještajci su radili svoj posao i oni bi svoje tenkove i druga oklopna vozila zaustavljali na udaljenosti na kojima im maljutke, navođene rakete, ne mogu ništa, no nisu računali da je naš otac produžavanjem žičanog užeta za navođenje njihov domet produljio.
U svom ratnom dnevniku je upisao uništen 31 oklopnjak, nažalost posljednji kojeg je uništio, u srpnju 1992. godine, a bio je tenk T-84 nije stigao upisati. Čuvamo njegov dnevnik, to je je velika uspomena koja će ostati u trajnom vlasništvu obitelji – rekao je Marko.
U njihovom Nuštru na zidu obiteljske kuće u kojoj su do rata živjeli sa svojim ocem braća su uz pomoć prijatelja oslikala ogroman mural na kojemu je njihov otac Andrija s vizirom za navođenje raketa ispred sebe, s lijeve strane je hrvatska šahovnica sa srcem, a na drugoj strani je Andrijin potpis, iz kojeg se može iščitati njegov čvrst i pravedan karakter.
– Niti jedan od nas dvojice nemamo takav rukopis, možda netko od naše djece bude imao. Svaki od nas ima po dvoje djece i u godinama smo istim koliko je u vrijeme pogibije imao naš otac, tako da sada puno lakše razumijemo njegovu odluku da ostane sa svojim narodom i stane u njegovu obranu, za razliku od nekih koji su spas pronašli negdje drugo – rekla su braća.
Njihova djeca iako nisu imala priliku upoznati djeda vole ga i često pričaju o njemu. Sigurni su da bi djed Andrija, da je sad s njima, i on njih neizmjerno volio.
24sata © 2026
