Ante je išao pomoći ranjenom suborcu. Izrešetan je gelerima i pokošen snajperskim hicem

Imam sina. Prije dvije godine na Sve svete vodila sam ga na groblje. Stala sam kraj križa poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima. Zapalila svijeću i ostavila ružu. Moj sin me pitao: Mama, zašto plačeš? Kleknula sam mu i objasnila da se molim svom ocu koji je nestao. Rekao mi je: Djeda su ubili zločesti ljudi. Mama, ja bih sve dao da ti vrati tatu. Zagrlila sam ga, otirući suzu govorila nam je prije tri godine Antoneta Ivančić (35) iz Petrinje. Kad joj je otac Ante Malinović, zapovjednik voda u Tigrovima nestao 8. rujna 1991. godine u Rosuljama kraj Hrvatske Kostajnice, bila je šestogodišnja djevojčica. Iz majčinih  i priča očevih suboraca saznala je da je njezin otac bio dobar i hrabar čovjek.

- Bio je najveći pozitivac, čovjek koji je radio sve ono što nitko drugi nije želio raditi, bio je čovjek anđeo. Dana kada sam saznala da je nestao sjećam se jako dobro. Majka je radila u bolnici u Novoj Gradišci gdje smo živjeli, a mlađa sestra Anita i ja bile smo kod bake na čuvanju u selu Podvrško. Mama je navečer uplakana došla s posla. Posjela je sestru i mene i rekla da je tata poginuo i da se više neće vratiti. Sestra toga nije bila svjesna, a ja sam nakon šoka počela plakati. I plačem sve ove godine - s bolnim grčem na licu priznaje nam Antoneta. Njezin otac, kako je saznala, izrešetan je gelerima i pogođen snajperskim hicem prilikom akcije spašavanja suboraca sa Šupljeg kamena.

- On je kao zapovjednik voda došao do svojih kolega i pitao tko želi ići s njim. Njih nekoliko podijelilo se u tri grupe. Tatin suborac Milan Babić bio je ranjen, jer se u tom trenutku pucalo sa svih strana. Moj tata išao je pomoći ranjenom Milanu, svom prijatelju i tada je stradao. Od tada mu se gubi svaki trag. Njegove posmrtne ostatke nikada nisam pronašla. Došla sam do e- maila jedne žene, barem se tako predstavila,  koja mi je rekla da zna iz prve ruke da je moj otac smrtno stradao, da su njihova tijela bačena na hrpu i spaljena. Pokušala sam je iznova kontaktirati, ali više se nije javljala. Odakle ta informacija, stvarno ne znam - nemoćno širi ruke Antoneta. Pitamo je kako joj je bilo odrastati bez oca. Zagleda se u daljinu, kriomice otre suzu i uz bolan uzdah priznaje da je to bilo stravično iskustvo.

- Zahvaljujem svojoj mami jer je u našem odgoju bila i mama i tata. Kad vidite drugu djecu kako šeću s očevima, kad vidite njihova zajednička druženja u parkovima i na rođendanima, tu nastupa osjećaj ljubomore, žalosti. Prestrašni su to osjećaji. Od njegovog nestanka do danas svaki dan mi je strašan. Sjetim ga se i za blagdane i za rođendane. Probudim se s njim u mislima, i u mislima s njim i zaspim - kazuje Antoneta. Rodnu Novu Gradišku napustila je s 19 godina, nakon završene elektrotehničke škole. Majku je uvjeravala da želi upisati Pedagošku akademiju u Petrinji jer će lakše upasti na fakultet i jer je manja sredina, te da će puno teže upasti na osječki ili zagrebački studij na kojem je inzistirala njezina majka. No, prava je istina da se Antoneta u Petrinju doselila da nađe svog oca.

- Moj pravi razlog ona nije znala. Kada ga je saznala, bila je jako ljuta. Ja sam došla u Petrinju da nađem svog tatu. Jer kroz sve te godine moja obitelj nikada ništa nije saznala. Kad smo bili djeca, sve je to odrađivala moja majka. No, kroz godine sam primijetila da joj je sve to preteško. Zbog sestre i mene pokušala je nastaviti normalan život. Kada sam došla u Petrinju napravila sam sve što sam mogla. Krenula s portalima, forumima, pokušala doći do kontakata svih ljudi koji su bili vezani za brigadu Tigrova, suboraca i kolega. Sve te priče slagala sam kao puzzle, otišla u udrugu Feniks i sisačku policijsku postaju. Iz dubine srca vjerujem da se nešto radi po pitanju nestalih, no s druge strane, previše je vremena prošlo i ništa se nije pomaknulo - razočarano kaže Antoneta te priznaje kako ju je svaka izjava i priča koju je čula, trgala na milijun komadića. Privatno istraživanje i put odveo ju je i do mjesta gdje je njezin otac poginuo i nestao. Bol koju je ondje osjetila, kaže ne može opisati.

- Bilo mi je užasno teško. Da, osjećam se ponosno jer znam da je tu bio moj tata koji je dao život za ovu državu, da nam bude ljepše i bolje. Ali, jako boli kad si svjestan činjenice da je moj otac možda, još uvijek na tom mjestu, a da sama ne mogu prekopati cijeli taj dio da ga nađem. Prestrašno i pretužno. Nisam to htjela dijeliti s mamom i sestrom, jer one, koliko mogu, nastoje nastaviti život dalje. Ali ja ne mogu to samo staviti sa strane i nastaviti život dalje. Osjećam da sam mu dužna da ga pokušam naći - objašnjava Antoneta. Njezin otac živi u njezinom sjećanju, diše preko požutjelih fotografija snimljenih u danima blagostanja i sreće. Kad je bila školarka, svaki njezin sastavak bio je vezan za oca, rat i stradalu Novu Gradišku.

- Kada bih mogla nešto poručiti ocu, a da znam da me čuje, rekla bih mu da mi nedostaje, da život nije isti bez njega, da kao malo dijete želim da mi se vrati. Tata, pošalji mi anđela da mi pokaže neki trag da te nađem. Ti si bio dio mog života, a bez tebe nema ni dijela mene - poručila je Antoneta svom nestalom ocu.