Tatu su najviše mučili. Tjerali su ga da pije i liže hrvatsku krv

Kada se u Vukovaru rat zahuktao, u susjednoj Trpinji već je postojao logor u koji su četnici dovodili sve koje su zarobili. Ušli su u taj dio i iz kuća izveli grupu ljudi, među njima i moje roditelje Ivu i Stipu Babić. Odvezli su ih u veliko skladište u centru sela i danima ih tamo mučili i ponižavali.Ubili su ih, pokopali tko zna gdje, ispričala nam je Vukovarka Kata Lozančić (63). Oni koji su preživjeli ispričali su joj da joj je otac pretrpio strašne muke. 

- Zlostavljali su ga zbog  mog brata Marka Babića, junaka Trpinjske ceste i to su mu i rekli. Tjerali su ga da pije i liže 'hrvatsku krv', krv koja je tekla iz rana i ozljeda drugih koje su mučili u logoru. Mama je bila dijabetičar. Primala je inzulin.. Ali želim da se istina zna - ispričala nam je Kata koja se nakon progonstva vratila u svoj grad jer u njemu želi živjeti.

 A pronalazak roditelja, oca Antuna i majke Milke puno bi značilo i Marijani Solomun (60) iz Majura. Prestala bi svijeće paliti po kući, kod križeva i spomenika. Zadnji puta vidjela ih je u Kutini u hotelu u koji su izbjegli u ljeto 1991.

-  Ostali su u jednoj privatnoj kući u Kutini. Majka me na rastanku zagrlila i rekla: "Kćeri moja, možda se više nikada nećemo vidjeti". Tako je, na žalost,  i bilo.  Vratili su se u Majur, no kada su pobunjeni Srbi ljude počeli ubijati po dvorištima, sve više Hrvata pokušalo je pobjeći.  

- Jedan Srbin iz Bosanske Kostajnice trebao ih je prevesti u cisterni. Došao je po njih 18. studenog 1991. navečer. No, sve troje su uhvatili i pod nepoznatim okolnostima likvidirali. I više ne znamo ništa o njima - otirući suze govori Marijana.
A Stipe i Evica Penić iz Tenje ubijeni su između aerodroma Klice i sela Ćelije. Zakopani su u Boboti na mjestu gdje se inače zakapala stoka. Za njima još traga sin Zvonko Penić (63).

-To mi je ispričao jedan Srbin, nekada moj prijatelj, koji živi u Londonu. Poručio mi je da se ne nadam naći svoje roditelje jer su njihovi ostaci spaljeni u pećima na ciglani u Sarvašu, gdje su prevezeni nakon što su iskopani -kaže Zvonko, hrvatski dragovoljac. U vrijeme kada su nestali u okupiranom Tenju bili su stari kao i on sada. Nenaoružani, bezopasni civili. Njihovim posmrtnim ostacima još uvijek nema traga. S padom prvih granata po Tenji, četnici su po kućama skupljali ljude i zatvarali ih na nekoliko lokacija u selu. Neki su u kućama imali i privatne logore. Evica i Stipe su s još 15-ak ljudi odvedeni u kino salu u centru sela. 

-Jedini preživjeli ispričao je da su jednom ukucali čavao u glavu, drugom su odrubili glavu, a ostale bi poredali u špalir i tukli metalnim šipkama dok ne bi pali na tlo. I moje roditelje su tukli- priča Zvonko dodajući kako se mnogo toga saznalo zahvaljujući nekolicini časnih sestara koje su živjele u samostanu tik do kino sale One su kroz svoje prozore danima gledale i slušale sve što se tamo događa, a jedna od njih, najhrabrija, je neke događaje i ljude čak i fotografirala.