News

Komentari 308

Bandiću i Ljubičiću su hostese u avionu donosile vruće ručnike. Kući su došli s 2 milijarde kuna

Bandiću i Ljubičiću su hostese u avionu donosile vruće ručnike. Kući su došli s 2 milijarde kuna

5. DIO, ZLATNE GODINE Bandić i Ljubičić su po 'bečkom modelu' osnovali Holding. U tim danima na račun su se slijevale milijarde, a sve se zalijevalo vinom

U jesen 2014. godine, nakon što je Milan Bandić uhićen u velikoj akciji policije i USKOK-a, novinari 24sata Ivan Pandžić i Jelena Badovinac istražili su djetinjstvo, mladost i tajne poslove zagrebačkog gradonačelnika te svoje materijale 2015. godine objavili u knjizi 'Ja, Milan'. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton prema poglavljima iz tog bestsellera.

ZLATNE GODINE

Nakon godina u kojima je vlast Bandiću klizila kroz prste, Bandić je tada s većinom u Skupštini imao apsolutnu kontrolu. Počinje najplodonosniji i najsporniji Mikijev mandat.

- Mogao je slobodno preimenovati Zagreb u Bandićgrad – slikovito opisuje tadašnji HSP-ov zastupnik Pero Kovačević moć koju je Bandić imao.

POGLEDAJTE VIDEO:

U čitavoj Hrvatskoj je počelo razdoblje blagostanja za koje će se tek kasnije uspostaviti da je bilo lažno i temeljeno na silnom zaduživanju građana i napuhanoj građevinskoj industriji. U glavnom gradu je svatko mogao naći posao, tvrtke su poslovale s dobiti, gradili su se stanovi na sve strane i prodavali po cijenama koje su samo rasle. Sve je to punilo gradsku blagajnu. Kada je Bandić prvi put stavio gradonačelnički lanac oko vrata, proračun Zagreba je bio tek nešto veći od dvije milijarde kuna sa silnim dugovima HDZ-ove vlasti. Konstantno je rastao svake godine i dosegao svoj maksimum od 7,5 milijardi. Gradski ministar financija Slavko Kojić morao je svake godine raditi rebalans, ali nije tada bilo pitanja kako uštedjeti i kome uzeti. Rebalansom je Kojić podizao proračun po pola milijarde kuna jer je stizalo više novca od planiranog.

Koliko je Bandić  izgradio u te četiri godine, nije napravljeno u svim dosadašnjim godIna, a vjerojatno neće biti izgrađeno i napravljeno ni sljedećih 10 godina. Na kraj mandata Bandić je izdao knjigu sa 300 stranica u kojima je pobrojao sve svoje građevinske uspjehe. Više od 20 škola i vrtića, potpuno preuređenje i proširenje cesta, nadvožnjaci, uređenje Bundeka, cijelo novo stambeno naselje s 2700 stanova, 140 novih tramvaja 210 novih autobusa, Arena Zagreb, uređeni park Bundek, nova Hitna Pomoć,  novi platoi za autobuse, natkrivena stajališta...

 

Plaće u gradskoj uprave su konstantno rasle, a sam Bandić je dogurao do čak 20.000 kuna. Stariji u domovima su primali džeparac od grada, umirovljenici po 100 kuna za Uskrs i Božić i gradonačelnik je većini bio idol. Besplatne knjige i dalje su stizale za sve koji su imali osnovnoškolce, a malu cijenu gradskog prijevoza plaćali su samo oni koji su zaposleni. Svi ostali, umirovljenici, đaci, studenti, nezaposleni, vozili su se besplatno. Uopće nije bio pitanje koliko će nešto koštati i koje će biti posljedice u budućnosti. Bandić htio pokazati da je najuspješniji, najsocijalniji i najosjetljiviji gradonačelnik. Primjerice, odluka o besplatnom prijevozu je donesena u kasni večernji sat na sjednici Skupštine. HNS-ovci su iz oporbe tražili da osigura osnovnoškolcima besplatnu čašu mlijeka.

- Što ćete me vi učiti i prozivati da se ne brinemo dovoljno o djeci?! Svi će imati besplatni prijevoz! - raspalio je tu večer s govornice Bandić. U skupštinskim klupama njegov prijatelj Slobodan Ljubičić koji je vodio Holdingu hvatao za glavu i progutao knedlu. Znao je da je to barem 400 milijuna manje za prijevoznika ZET koji je ionako gomilao gubitke. Bandić ga nije ni pitao ni obavijestio da će osigurati besplatni prijevoz, niti je takvo nešto bilo ikada planirano. Milanu je jednostavno tako došlo u tom trenutku. I to ocrtava kako je radio. Brzo, improvizirajući i prilagođavajući se. Ionako je sve išlo iz proračuna koji su punili porezni obveznici.

Zato je Bandić mogao napokon ispuniti i svoju davnu želju po uzoru na Beč i njegova dugogodišnjeg gradonačelnika Michaela Heupla. Stvorit će Zagrebački holding, mega komunalnu tvrtku u kojoj će ujediniti 23 gradske tvrtke. Oko 4,5 milijardi dodatnih prihoda i 13 milijardi kuna vrijedna imovina postavljena je na jedno mjesto. Ciljevi su bili ambiciozni i Bandić je opet prvi u Hrvatskoj kročio neutabanim stazama. Dosadašnji direktori više neće moći sami rasipati novac. Samo na jedinstvenoj nabavi uštedjet će se stotine milijuna jer nije isto ako kupujete papir, računalo u 23 male nabave ili kroz jednu. Obim velikih brojeva je trebao gradu donijeti procvat.

 - U četiri godine uštedjet ćemo jedan čitav proračun – obećao je Bandić. Na čelo Holdinga je postavio Slobodana Ljubičića kojem su prvi potezi bili podizanje cijena. U Zagrebu je poskupjelo skoro sve: parkiranje, odvoz smeća, ukopi, zakup klupa na tržnicama, voda. Ironija je da je HNS koji je vodio gospodarstvo tražio u prethodnom mandatu poskupljenja, ali ih je blokirao upravo Bandić govoreći da neće dopustiti udar na građane. Kad je vlast bila osvojena, brzo se predomislio.

Drugi Ljubičićev potez je bio enormno zaduživanje, u godinu dana i pol dana kroz leasinge, kredite i izdavanje obveznica više od 5,5 milijardi kuna. Koliko god zvučalo čudno, taj dug nije bio neodrživ i problem je nastao kada je otišao u neproduktivne investicije poput stanova koje nisu mogli prodati ili zemljište Gredelja koje je ostalo u krizi neiskorišteno.

Ljubičić kao desna Bandićeva ruka je imao izvrsne veze u bankarskom sustavu. Još krajem 2007. godine je govorio da treba uzeti što se može jeftinih kredita jer će uskoro to biti nemoguće. Tada mu nitko nije vjerovao, ali pokazalo se da je bio itekako u pravu. I uz proračun Zagreba koji je iznosio koliko i svih drugi gradovi zajedno, to je ambicioznom Bandiću bilo malo. Holding je poslužio kao izvrsna poluga. Dok su drugi gradovi gradili vrtiće putem skupog javno-privatnog partnerstva, Ljubičić je rekao: A zašto mi ne bi Holding uzeo taj novac. Holding se zaduži, izgradi primjerice školu, a onda mu njegov vlasnik Zagreb otplaćuje kroz sedam ili deset godina uloženo.

- Privatnici su kroz javno privatno partnerstvo uzimali 20 do 30 posto profita. Mi se možemo jeftinije zadužiti, a Grad će nam otplaćivati kredite i dati još deset posto iznad. I mi ćemo zarađivati, a grad će proći jeftinije – izložio je plan Ljubičić.

Sredinom 2007. godine Holding kao prvo komunalno poduzeće iz Hrvatske izdaje obveznice vrijedne 300 milijuna eura u Londonu. Na dan izdavanja je po Bandić i  Ljubičića došao privatni avion Deutche Bank. Nervoza hoće li sve proći dobro se osjetila u zrakoplovu i kod Bandića i Ljubičića. Ljubazne hostese su za odabrane goste koji su sa sobom poveli i nekolicinu novinara, donijele vrele ručnike da osvježe umorna lica. Iza podne, u središtu Deutche Bank, objavljeno je da je interes europskih investitora bio velik i da su obveznice uspješno plasirane s kamatom od 5,5 posto – niže nego se Hrvatska i danas zadužuje.

- Sada više ništa neće biti isto – rekao je Bandić.

Dvije milijarde kuna je sjelo preko noći na račun. Na putu nazad u avionu se isti dan nazdravilo vinom.

 Investitorima koji su kupovali obveznice, Holding je predstavio da će ulagati u vodoopskrbu, plin, prijevoz, vraćanje starih dugova. Novac je otišao na sasvim drugo. Izgradnju škola i vrtića, Hitne pomoći, svega onog što nije mogao od svog novca napraviti grad, a čak 88 milijuna eura na kupnju zemljišta bivše tvornice Gredelj u središtu Zagreba. Tek manji dio uložen je u infrastrukturu. Ljubičić je dizao iste godine i nove kredite kako bi završio gradske stanove u Sesvetama. Također i za  ulaganje u vodovodnu mrežu, ali gubici su još uvijek skoro 50 posto. Malo je prvotno najavljenih ostalih ciljeva Holdinga kao jednog poduzeća postignuto i on će na kraju grcati u dugovima. Dok su Holding prikazivali kao najbolje rješenje,  nakon osvajanja vlasti 2013. godine, Bandić i Ljubičić će ga rasformirati. Danas je jasno da je osnovan kako bi se Zagreb indirektno zadužio jer država gradovima brani gomilanje duga kakvo je dopušteno Vladi. Holding je poslužio za izbjegavanje jako rigidnih i ograničavajućih zakonskih pravila za zaduženje gradova.

I tu je Bandić uspio napraviti korak koji nisu uspjeli drugi gradonačelnici. Zbog nagomilanih dugova, godinama kasnije neće biti novih velikih investicija, ali zato je puno napravljeno u jednom mandatu.

Okretni Slobodan Ljubičić tada  s bankama dogovara još jedan pionirski model. Umjesto da kupnju 70 tramvaja financira kreditom, on  prodaje bankama 90 tramvaja. Dobiva gotovinu, a od banaka unajmljuje tramvaje koje je prodao. Model je bio skup, ali nije se u knjigama i po pravilima vodio kao zaduženje što je bilo izuzetno važno. Od gotovine koju je dobio, Ljubičić naručuje se 70 novih tramvaja od Končara i Gredelja. Dok su gradili te tramvaje, Gredelj je i postojao, a sada je najveća državna kompanija za remont vagona i vlakova u stečaju i pred gašenjem.

MILANOVAC NA SAVI

Iako zvuči nevjerojatno, ono što je izgrađeno i kupljeno u tom Bandićevu mandatu je samo mali dio onog što je ambiciozni gradonačelnik planirao. Stotine milijuna kuna otišli su na projektne zadatke i razne skupe studije koje su se množile kao gljive poslije kiše da bi i dan danas skupljale prašinu u ladicama pročelnika za izgradnju Davora Jelavića. Bandićev san je bio probiti tunel kroz Medvednicu i spojiti Zagreb sa Zagorjem. Studija koju je naručio je pokazala da za to treba oko 380 milijuna eura. Ali tunel ne bi funkcionirao ako ne bi postojala cesta. Zato je po sjevernoj strani duž cijelog grada planirana tzv. Sjeverna tangenta, cesta koja bi bila novi pravac i protezala se cijelom dužinom grada – 27 kilometara. Kako bi išla po zagrebačkoj gori, bila je velika mogućnost poledice, pa je projektirano grijanje ceste. Cijena je zbog vijadukata i tunela bila nevjerojatnih 90 milijuna kuna po jednom kilometru. Obećao je Bandić započeti graditi i podzemnu željeznicu u Zagrebu za koju je potrebno više od sedam milijardi kuna. Napravljeni su i projekti još dva mosta, pruga koja presijeca grad je trebala biti izdignuta u zrak. Sa Sanaderom je dogovorio i konačni početak Projekta Zagreb na Savi u kojoj bi se regulirala s četiri hidroelektrane, a Zagreb bi dobio milijune kvadrata zemljišta između dva nasipa koje bi preprodao za podizanje stambenih i poslovnih nebodera.

Za 50 milijuna eura trebalo je graditi Terme Zagreb, ali taj projekt je na kraju služio samo da se tadašnjem predsjedniku Hrvatske Stipi Mesiću zaposli kćer kao direktorica u tvrtki čiji projekt se nije maknuo s mrtve točke.

Kriza je prekinula većinu znanstvenofantastičnih Bandićevih planova, a on nije u funkciju stavio niti nekretnine koje je pokupovao poput Zagrepčanke, Gredelja, Badela i Paromlina. Nije niti rekonstruirao ili napravio novi stadion iako je to obećavao prije svakih izbora.

Iako je sve izgledalo kao da cvate, ispod površine su sa svim tim radovima bujali i problemi. Samo 2006. godine, Bandić je potrošio 800 milijuna više nego je bilo planirano u proračunu na svoje projekte. Taj dug će vući kroz godine i samo se gomilati. Sustav planiranja troškova u gradnji nije bila jača strana. Program radova koji je usvojen na početku godine, na kraju godine je bio potpuno izmijenjen. Barem pola onoga što je planirano, nije odrađeno, ali su zato odrađeni one poslove za koje Skupština nije dala suglasnost. Bandić je obilazio gradilišta i malo za to mario, on je određivao i debljinu asfalta i jao podređenima ako sve nije bilo kako je on zamislio.

 -Tko radi taj i griješi, a tko puno radi puno i griješi. Ali najviše griješe oni koji ne rade ništa – imao je moto Bandić.

Ono što bi se u silnoj građevinskoj ekspanziji moglo nazvati "pogreškama" u biti je bilo ciljano namještanje poslova, preplaćivanje podobnim tvrtkama, zaobilaženje zakonom propisane javne nabave. Samo u jednoj godini revizija je upozorila da je preko 700 milijuna otišlo mimo zakona o javnoj nabavi. Preko 400 milijuna kuna je direktno pogođeno, bez javnog natječaja. 

U masi takvih pogodbi cijenom se ističe 22,5 milijuna kuna vrijedna obnova psihijatrijske bolnice koju je dobila tvrtka GIP Pionir, osnivač niza poduzeća koja su mijenjala zemljišta s gradom i koja je gadila Bandićev stan.

 Na velika vrata se vratila i tvrtka Bandićeva kuma Milana Penave -  Tigra. Kada je Bandić tek došao u Zagreb po zavičajnim vezama otac Milana Penave ga je primio i kopao je kanale za tvrtku kao mladić. S njegovim sinom Milanom, Bandić je višestruki kum i nikada im nije zaboravio pomoć u mladosti. Tigra je gradila limenu kućicu, odmorište na okretištu Črnomerec. Cijena gradnje tog montažnog objekta je bila nevjerojatnih 5000 eura po četvornom metru ili tri milijuna kuna, što je devet puta više nego je procijenio Arhitektonski fakultet koji je radio projekt. Navodno je visoka cijena bila dogovorena između tri ponuđača tako da posao dobije Tigra. Forma je bila zadovoljena jer su druga dva ponuđača dala više cijene. Međutim, direktori tih tvrtki su priznali medijima da su i oni napuhali cijene. Obije tvrtke zavise od poslova s gradom Zagrebom, pa je to bio dio folklora u poslovanju. Sudjeluj na fingiranom natječaju da netko drugi dobije posao, a sljedeći put će on pomoći tebi. Sustav je besprijekorno funkcionirao na račun Zagrepčana.

Kada je trebalo obnoviti i drveni paviljon u Zagrebu, posao je dobila Tigra za 2,1 milijun kuna, a onda ga prepustila obrtniku koji je sve odradio za trećinu cijene.

Uz dogovor oko cijena i pogodbe, u uredu Davora Jelavića smišljeni su i novi načini za izigravanje nabave. Primjerice, posao bi Grad pogodio sa državnom tvrtkom TŽV Gredelj, a onda ona prepustila poslove uz proviziju kumovoj tvrtki. Takav je slučaj bio tzv. zlatnih WC-a koji je plaćen preko 1,5 milijuna kuna. Opet je posao odradila Tigra.  Ali kada se o tim sumnjivim poslovima pitalo gradonačelnika, on je pribjegavao svojoj taktici da napravi sprdnju. Tako je priču oko WC-a okrenuo na to da je toliko moderan da se sugrađani ne mogu snaći.

- Na vratima piše push. Pa kako moja kumica zna što je push – ostala je zabilježena izjava. Taktiku, "okreni na zafrkanciju" je uspješno primjenjivao godinama.

Pod lupom USKOK-a je  60 milijuna vrijedan posao postavljanja nadstrešnica na tramvajskim i stajalištima koji u sebi ima niz elemenata zbog kojih su otvorili istrage. Taj slučaj pokazuje da je postojala dobro uhodana ekipa i razrađeni scenariji za namještanje poslova. Projektom se tražio skuplji inox, ali je ugrađen jeftiniji, ali je cijena ostala ista. Temeljenje plaćeno dvostruko. Čišćenje terena i postavljanje signalizacije dok su radovi trajali je naplaćeno dodatnih pet milijuna kuna. U ovom širokom slučaju za koji istražitelji vjeruju da je Grad oštećen za 20-ak milijuna kuna sudjelovao je opet Gredelj, ali i tvrtka Vental i Gamont koju vode gradonačelnikovi stari prijatelji Željko Šelendić i Petar Gavrilović. Kada je istraga otvorena pet godina kasnije od početka slučaja, Bandić je zaobiđen, nego se istraga usmjerila samo na njegova najbližeg suradnika Davora Jelavića i njegovu zamjenicu. Kako je Jelavić samo u Zagrebu bio glavni Bandićev čovjek za gradnju, teško je povjerovati da i gradonačelnik nije ništa znao.

- Jelavića znam samo kao poštenog čovjeka koji dobro obavlja svoj posao – sve je što je htio reći Bandić.

Da je gradonačelnik kojim slučajem htio napraviti i knjigu spornih poslova, zasigurno bi i  s njima uspio napuniti knjigu od 300 stranica.

Nekoliko je osnovnih modela koji su isplivali kroz vrijeme njegove vladavine Zagrebom. Najjednostavnije su pogodbe, odnosno davanje poslova podobnima bez natječaja, od kojih se odustalo nakon što su raskrinkane i izmijenjen zakon.

Drugi je ugovaranje cijene da bi se u konačnici iz proračuna platilo do 25 posto više što dozvoljava zakon.

Treći je tzv. miterica u kojoj nekoliko tvrtki dogovori tko će dobiti posao, a ostali ponude višu cijenu od njega pa formalno ispada da je najjeftiniji pobijedio.

Četvrti je na natječaju ponudi jedan projekt, a da samo željena tvrtka zna da će on biti promijenjen i pojeftinjen nakon što prođe natječaj. Oni mogu ponuditi najbolju cijenu jer znaju da neće morati ugrađivati sve ono što je opisano i što će natjerati njihovu konkurenciju da daju više cijene.

Peti je da se javi tvrtka koju se ne može povezati s bilo kim iz Bandićeve uprave i koja nema mrlja u poslovanju. Oni zatim prepuste posao željenoj tvrtki uz proviziju.

-Dok je bio u oporbi, Bandić je najčešće govorio da u svemu treba imati mjeru i da gradom treba upravljati u maniri dobrog gospodara. Kada je došao na vlast, izgubio je svaku mjeru, a upravljanje u maniri dobrog gospodara se pretvorilo u upravljanje u osobnom interesu i u interesu rođaka – opisuje nekadašnji zastupnik Tomislav Jelić svoje viđenje gradonačelnikovih poslova.

JELIĆ GA NIJE VOLIO

Jelić je protiv Bandića podnio 15-ak kaznenih prijava, a ponajviše zbog razmjeni zemljišta u kojima je Grad redovito gubio atraktivno zemljište po nerealno niskim cijenama, a dobivao zemljište na periferiji po visokim cijenama. Zamjene zemljišta u kombinaciji s prenamjenama parcela iz zelenih u građevinsko su najveći teret na Bandićevim leđima. Zbog jedne razmjene s tvrtkom Bramgrad je i uhićen, a USKOK tvrdi da je napravio štetu za Zagreb od 12 milijuna kuna. Zagreb je u tom slučaju dobio zemljište na Peščenici, a dao ono na Trnju te još priznao Bramgradu troškove seljenja. Zamjena s Bramgradom je još imala koliko-toliko opravdanje jer je za zemljište koje je tvrtka dala Gradu bilo poništena građevinska dozvola, a dobili su zemljište na boljoj lokaciji ali vlasnički neriješeno. Samo po onome što su otkrili mediji, prijavila USKOK-u Porezna uprava i sam Jelić, vidljivo je da postoje puno veći slučajevi u kojima je šteta očitija.

Poglavarstvo na čelu s Bandićem  je u jednom mandatu provelo zamjene preko milijardu kuna. Šema je uvijek bila slična i ima svoje dvije osnovne verzije. Prva je da "poduzetnici" kupe zemljište na kojima se planiraju buduće prometnice ili objekti javnog interesa. Grad onda za tu zemlju prepusti svoju. Druga i češća je da "poduzetnici" kupe velike parcele za gradnju stanova, ili ponekad čak oranice koje se kasnije prenamjene u građevinske. Parcele su obično udaljene i dobivene jeftino jer nemaju nikakvu infrastrukturu. Nakon urbanističkog plana koji odredi kuda bi na parceli trebale prolaziti ceste, gdje bi trebao biti vrtić, gdje park – svu onu zemlju za javnu namjenu zamjene s Gradom. "Poduzetnik" dobije od Grada cijelu novu parcelu, pa onda opet sve ponovi – gdje može, napravi stanove, a ostatak za ceste zamjeni s gradom. Oni koji su primjerice, kupili 50.000 kvadrata, na jednoj lokaciji, mogli su dobiti po tom modelu još nekoliko lokacija potpuno besplatno. U zamjeni zemljište grad nerijetko nije računao da na zemljištu koje daje u zamjenu mogu niknuti zgrade sa stanovima, što znatno povećava vrijednost. U vrijeme između 2005. i 2009. godine, cijene zemljišta su rasle u nebo jer su svi željeli graditi stanove, urede i trgovačke centre.

Puni krug jednog takvog posla više nego savršeno opisuje nastanak zagrebačkog naselja Iver u Sesvetskom Kraljevcu, krajnjem istočnom dijelu grada.

Tvrtka Dohel  za 19,9 milijuna kupuje 2005. godine 130.000 kvadrata bivše farme Dalmacommerca koji je otišao u stečaj. U Dohelu su suvlasnici bili Vice Gulam, nećak Slobodana Ljubičića koji je tada vodio imovinu grada, te Pero Lozica, odvjetnik i prijatelj Ljubičića. Direktorica tvrtke je bila supruga čovjeka zaposlenog u uredu za planiranje grada. Pod dirigentskom palicom Slavka Dakića, starog HDZ-ova kadra kojeg je Bandić prvo uzeo za savjetnika a zatim mu osnovao poseban urbanistički ured, brzo se donosi urbanistički plan koji izrađuje tvrtka Dakićeva kuma. Po planu će u naselju biti 1100 stanova, vrtić, škola, trgovački centar, ambulanta i ostali sadržaji. Dohel početkom 2007. prodaje tek osnovanoj tvrtki Rarus projekt bez zaposlenih 44.000 kvadrata zemljišta za škole i ceste. Cijena: 100 eura po četvornom metru. Mjesec dana kasnije, Rarus Projekt koji vodi Rudolf Krpina, kasnije uhićen zbog kupovanja informacija iz policijskog USKOK-a, preprodaje zemljište sljedećoj tvrtki, Studiju X za 181 euro. Zatim ta tvrtka Studio X mijenja zemljište s gradom dva mjeseca poslije. Samo što je sada procjena vrijednost  zemljišta čak 270 eura! U par mjeseci je cijena napuhana prije nego je grad preuzeo zemljište. Porezna uprava će četiri godine kasnije utvrditi da je Grad oštećen za šest milijuna eura. Jer, ako se nije radilo o smišljenom planu za izvlačenje novca, zašto Dohel nije odmah mijenjao zemljište s gradom po cijenama od 100 eura za kvadrat? U vjetar je otišlo skoro 45 milijuna kuna.

U istom naselju, Dohel prepušta drugi dio zemljišta za javne objekte i ceste  od 35.000 kvadrata  tvrtkama Karantena i Mala ulaganja. I one su tek osnovane i vode ih javnosti nepoznati studenti. Kasnije će se utvrditi da su i oni prijatelji s Ljubičićevim sinom, a jedna studentica se na kraju i udala za Ljubičićeva nećaka Vicu Gulama. Te dvije tvrtke mijenjaju zemljište u Sesvetskom Kraljevcu s gradom, ali je ovaj puta cijena za udaljeni kvart 185 eura. I to postaje poznato kao afera Krašograd, nazvana po zemljištu koje je Zagreb prepustio i na kojem je Kraš želio isprava graditi svoj zabavni park. I jedno i drugo zemljište u Sesvetskom Kraljevcu je procijenio sudski vještak Mirko Kožulj. Iz gradskog ureda za imovinu su se pravdali da oni ne mogu ulaziti u procjene ovlaštenog vještaka. Nije im bilo čudno što je u lipnju Kožulj jedan dio zemlje procijenio na 270 eura, a već u srpnju drugi dio na 185 eura. Tek nakon što je Bandić uhićen, vještak Mirko Kožulj će se obratiti medijima preko odvjetnika i reći da njega uopće nije angažirao grad, nego privatni prodavači. Iako je odvjetnik rekao su sve procjene stručne i utemeljene, jasno je poručio da ih Grad nije morao prihvaćati i da je mogao angažirati i druge vještake ili fakultete da provjere ispravnost cijena. Ured za imovinske poslove koji je vodila Ninoslava Zeković i koju je Bandić preuzeo kao savjetnicu i pročelnicu još od HDZ-a, nikada nije do 2009. tražio i druga mišljenja nakon Kožuljevih procjena.

Ali tu priča ne završava. Kada je Zagreb postao vlasnik skupog zemljišta, odmah kreće i u izgradnju cesta kroz njega u što je utrošio milijune kuna. Na vrtić, školu i sportsku dvoranu za naselje troši dodatnih 81 milijun kuna i počinje ih graditi iako niti svi stanovi u naselju nisu bili izgrađeni, a kamoli prodani. Zanimljivo je da je upravo te godine gradonačelnik Bandić napisao u uvodu u proračun da će od investitora koji grade tako velika naselja tražiti darovanje zemljišta za vrtić i školu ako žele da ih Grad napravi i time podigne i vrijednost stanovima. U Iveru to nije bio slučaj. U četiri godine, udaljena i jeftina livada je uz pomoć grada donijela veliki profit čitavom krugu ljudi koji su bili uključeni u operaciju. 

- Zagreb je time demontirao efikasnu realizaciju temeljnih funkcija jedinice lokalne samouprave, a to je zadovoljavanje javnih potreba u društvenim djelatnostima za koje je javni interes utvrđen Ustavom i zakonom – odgovorila je pročelnica Ninoslava Zeković na prozivke da su oštetili grad i još pogodovali privatnom investitoru gradnjom škola, vrtića i dvorene.

Naselje u Sesvetskom Kraljevcu samo je jedan primjer komplicirane i razrađene sheme.

Postoji i obratni slučaj. Tvrtka Munis koja je tvrtka kćer građevinara Pionir je dobila atraktivne parcele površine 22.000 kvadrata u Selskoj ulici na kojima je ranije Zagreb planirao graditi stanove u zamjenu za zemljišta za ceste i udaljenim dijelovima grada. Tvrtke Geoprojekt i Zagrebgradnja braće Vojnović koji su postali poznati po aferi sa zagađenom vodom u naselju Vrbani III u Zagrebu su nevjerojatno dobro prolazile u poslovima s gradom. Kada su napravili zgrade u naselju, oni nisu mijenjali samo zemljišta za ceste. Uz suglasnost ureda za katastar isjekli su sve zemljište ispred zgrada na kojima je zelenilo ili parking. Onda su stotine tako malih čestica dali Zagrebu u zamjenu za novu parcelu. Inače nije dozvoljeno da se zemljište tako izreže jer svaka zgrada mora oko sebe imati i neizgrađeni dio za zelenilo i parking. Potpuno je nejasno i zašto bi gradu trebale te sitne čestice. Od Geoprojekta i Zagrebgradnje su stanove kupovali brojni visokopozicionirani zaposlenici grada. I tvrtka Profectus koja se pojavila i u kratkom razdoblju je izgradila tisuće stanova za svoje zgrade u zapadnom dijelu grada je dobila veoma povoljno gradsko zemljište.

Kako je sve funkcioniralo, posvjedočila nam je jedna od zaposlenica ureda za imovinsko pravne poslove koji je vodila Ninoslava Zeković kao rodonačelnica zamjena zemljišta.

-Kada je jedna kolegica uporno odbijala potpisati jedan papir koji nije imao nikakvo uporište u zakonu, direktor tvrtke s kojim je grad mijenjao zemljište ju je pozvao na kavu. Stavio je pred nju ugovor o konzultantskim uslugama, a ona je samo trebala upisati iznos. Nije pristala, ali mnogi drugi jesu – prepričava ta zaposlenica.

DUGA, MRAČNA MOĆ

Milan Bandić se za razliku od brojnih drugih spornih slučajeva, baš nikada nije očitovao o zamjenama zemljišta koje je potpisivao, samo je pozivao institucije da rade svoj posao. Da je Grad tražio nezavisne procjene i prodavao cjelokupne parcele na natječaju, tada je mogao postići više cijene. To je i najavljivao Slobodan Ljubičić kada su osvojili vlast, a on postao glavni čovjek za upravljanje imovinom  i dobio za upravljanje 5,5 milijardi osnovani Holding.

- Grad posjeduje tisuće parcela zemljišta koje mu ne trebaju. U rukama ima generalni urbanistički plan i novce za napraviti infrastrukturu. Kada dovedemo infrastrukturu i dozvolimo gradnju, nekad neatraktivno zemljište se može prodati po visokim cijenama i grad će tako zarađivati – najavio je Ljubičić. Ali se čitav model pretvorio u svoju suprotnost.

Imao je Grad i opciju da svoje parcele, primjerice kroz javno privatno partnerstvo, prepusti privatnim investitorima, a zatim ugovori da oni naprave stanove koji ne smiju prelaziti određenu cijenu, recimo 1300 do 1500 eura po četvornom metru. Time bi osigurao jeftinije stanove jer je trošak infrastrukture i zemljišta činio više od četvrtinu cijene stana za stanove koji su u Zagrebu tada dosegli cijene od 2200 eura po kvadratu. Osigurao bi i pristojan profit tvrtkama jer je maksimalna cijena izgradnje kvadrata stana oko 850 eura. Bandić je umjesto na te jednostavnije načine koji bi značili rušenje cijene, manje zaduženje građana, izabrao kompliciraniji način koji se pokazao kao promašaj.

Silno je želio imati svoj model stanogradnje po kojem će ostati upamćen u povijesti. Kao što je Čačić ostao upamćen po njegovim stanovima kako se kolokvijalno nazivala Poticana stanogradnja. Bandićevi stanovi: najpovoljniji, najsocijalniji, najkvalitetniji.

- Kako ne shvaćate, to je projekt koji osigurava pobjedu na izborima da samo njega napravimo – rekao je novinarima skeptičnim na gradsku gradnju stanova u Sesvetama. Bandić je u Sesvetskoj Sopnici  uzeo stari Čačićev projekt čiju je gradnju blokirao dok je bio u ratu s HNS-om. Pametno je preprojektirao stanove koji su bili preveliki, ali samo u manjoj mjeri. Napravio je 2700 stanova na bivšoj svinjogojskoj farmi, a sa svom infrastrukturom i popratnim javnim sadržajima, projekt je koštao preko dvije milijarde kuna. Iako je gradonačelnik napravio vrtić, osnovnu i srednju školu, potegao moderne ceste, autobusne linije – nije išlo. Naselje je trebalo funkcionirati po principu: trećina stanova socijalnim slučajevima, trećina u najam mladim obiteljima, a trećina na prodaju po cijenama manjim od 1300 eura. Kriza je već stigla, gradnja se razvukla, naselje je bilo predaleko. Osim toga, prvo su podijeljeni stanovi gradskoj sirotinji i brojnim romskim obiteljima. Iako je Milan imao plemenitu namjeru stvoriti miješano naselje, pokazalo se da oni koji su trebali kupiti stan nisu htjeli živjeti u takvom naselju. Godinama poslije, stanovi još stoje neprodani iako naselje ima i sasvim kvalitetnih zgrada i stanova, te sve što jednoj obitelji treba. Nije pomoglo niti snižavanje cijena.

Nažalost dok se grad sapleo u svojoj stanogradnji zbog lošeg tajminga i procjene, istovremeno je uz zamjene zemljišta i izmjenama Generalnog  urbanističkog plana omogućavao da se masovno grade stanovi i upitne kvalitete po gradu. Bandić je, ovaj puta, bez smetnji HNS-a krenuo u dvije velike izmjene tog plana.

Princip izmjena je postavljen da se prvo prime želje svih koji su htjeli da se baš na njihovoj čestici poveća izgradnja, prenamjene zelene površine u građevne. Većina od tisuća primjedbi je bila upravo takva, a politika je bila da je sve što nije zabranjeno: dozvoljeno.

Bandić i njegov pročelnik Slavko Dakić, ali i Slobodan Ljubičić su smatrali da ne treba gušiti poduzetništvo. Stotine urbanih vila su nakon prenamjena brzo nicala u Podsljemenu i prodavale se za 2500 eura po kvadratu. Ekstraprofit su ubirali oni koji su kupili parcele na kojima se do prije izmjena GUP-a mogla graditi prizemna obiteljska kuća, a onda su je prodali nakon izmjena kao zemljište za trokatnicu. Kupaca je uvijek bilo i investitora koji su zatim gradili skupe stanove u Podsljemenu koji su se reklamirali kao elitni iako je do njih vodila i uska ulica u kojoj se dva automobila ne mogu mimoići.

U zadnji čas, mimo javne rasprave, dodatno su zastupnici svih stranaka, a ponajviše Bandićevih SDP-ovaca, podnosili amandmane kojima su dodatno zelenilo pretvaralo u građevinsku zonu. U tome je sudjelovala i vlast i oporba po principu da "ne napadaj me, ne napadam te".

Jedan od rijetkih koji nije podnio niti jedan amandman je tada bio oporbeni HNS-ovac Stipe Tojčić. Dao si je u to  truda i izvukao grafičke prikaze svih tih površina. Slika je izgledala zastrašujuće. Od 110 zastupničkih amandmana, većina ih je predstavljala smeđe flekice koje su označavale građevinsku zonu u sred zelenila.

- Zapamtite što radite – poručio je Tojčić kolegama.

Urbanizmom je tada drmao Slavko Dakić, stari i omraženi urbanist kojemu nikada nije niti pokrenuta neka istraga za mito iako su kuloari bili prepuni priča da se bez odlaska u njegov ured ne može puno toga učiniti. On vraća u to doba i izgradnju stambenih nebodera iznad devet katova koji su godinama bili zabranjeni. Otvorio se prostor za stambene nebodere iznad 20 katova. Niti jedan još nije sagrađen, ali je to otvorilo veliku mogućnost zarade špekulantima koji su imali informaciju gdje će biti dozvoljeni.  Parcele su preprodavane i novac se vrtio. U Zagrebu su zato Izgrađene su tisuće kvadrata ureda u poslovnim neboderima, novine su svaki dan donosile neki projekt vrijedan "100 milijuna eura", bio to trgovački, uredski ili stambeni kompleks. Neki od njih nisu realizirani, ali i za one koji jesu, Grad jednostavno unatoč proračunu od 6,5 milijardi kuna nije stizao izgraditi dovoljno široke ceste i ostalu društvenu infrastrukturu.

U tom mandatu također započinje i jedna od najspornijih operacija: dozvoljene izgradnje luksuznih stanova i trgovačkog  centra Tomislava Horvatinčića na Cvjetnom trgu. Projekt je trajao godinama, grad mu se prilagođavao, bili su prosvjedi, ali Bandića nije ništa uspjelo spriječiti u naumu da omogući gradnju. Ostale su zapamćene njegove sočne psovke na račun Teodora Celakoskog koji je predvodio prosvjede s udrugom Pravo na grad.

-  Tko je taj Celakoski da ruši ono što gradim? Što je on stvorio cijeloga života? Nema ni kučeta ni mačeta. Pi..a mu materina, što hoće taj Celakoski? Bog ih j..o bolesne! Da njih slušam i pratim proceduru, ne bi se ništa gradilo. Trebala je biti još jedna prezentacija ovog projekta, ali nema više toga, m..u im j..m. Kreće se odmah u realizaciju projekta. Treba provjeriti što se mora promijeniti u GUP-u, a što ne, da bi se počelo raditi. - imao je Bandić izljev bijesa na probnoj vožnji tramvajem u razgovoru s direktorom ZET-a Ivanom Tolićem. Imao je nesreću što su sve čuli i novinari i ostali putnici.

Za taj projekt protiv kojeg su ustale zelene udruge, SDP-ovci u Skupštini su bez problema dizali ruke i podržavali svog gradonačelnika.  Tek kada će Bandić izaći iz stranke, oni će se licemjerno pridružiti prosvjedima. I priznati da kako se mijenjao GUP.

 - U ime našeg zastupničkoga kluba ispričavamo se građanima i građankama Zagreba zbog pogrešnih odluka koje smo donijeli i štete koja je iz toga nastala – reći će za govornicom današnja predsjednica Oraha Mirela Holy par godina kasnije kao zastupnica SDP-a.

I ta epizodica svjedoči da je struka u planiranju Zagreba imala sporedniju ulogu. Činjenica je da je Grad pogodovao Horvatinčiću omogućujući mu veću izgrađenost i davajući dio ulice za ulaz u garažu za koju nije utvrđen javni interes. Međutim, kada je projekt završen, on se potpuno uklopio u postojeću vizuru grada i nije bilo stručnih zamjerki. Cvjetni trg nije uništen kako su na samom početku prosvjeda tvrdile brojene udruge udarajući u bubnjeve.

-Kad se sve to završi, oni koji danas potpisuju peticije i bune se, pit će tamo kavicu – dao je istinito proročanstvo Bandić na početku gradnje.

Kraj petog dijela

Najčitaniji članci