Belgijsko sveučilište u Leuvenu naklonilo se djelu preminulog hrvatskog psihijatra Lončara

Belgijsko sveučilište u Leuvenu naklonilo se djelu preminulog hrvatskog psihijatra, dr. Mladena Lončara, pionira u bavljenju seksualnim nasiljem nad muškarcima.

Mladen Lončar rođen je u Iloku, a rat je dočekao kao liječnik u Novom Sadu.

Bio je zatočen u nekoliko logora u Srbiji, gdje je svjedočio seksualnom nasilju nad muškim ratnim zarobljenicima. Obećao je i ispunio obećanje da će ovo pitanje učiniti svojom životnom misijom. Po povratku u Zagreb nakon razmjene zarobljenika, specijalizirao je psihijatriju, počeo dokumentirati ratne zločine za Medicinski centar za ljudska prava te osnovao Nacionalni centar za psihološku traumu u bolnici Rebro.

Preminuo je iznenada 27. veljače 2021. u 60. godini života. Na međunarodnoj konferenciji o seksualnom nasilju povezanom sa sukobima nad muškarcima na sveučilištu u belgijskom Leuvenu, profesoricaw Heleen Touquet prisjetila se suradnje s Mladenom. - Mladen je bio velika inspiracija za njezin rad i zaslužuje više priznanja, kako u inozemstvu, tako i u Hrvatskoj. Da nije bilo rada dr. Mladena Lončara, svijet ne bi razumio obrasce i posljedice seksualnog nasilja nad muškarcima u sukobima – istaknula je Touquet. Patricia Sellers, bivša savjetnica za rodna pitanja za ICTY koja je radila na nekoliko slučajeva koji su uključivali seksualno nasilje nad muškarcima, dodala je da je Mladen Lončar neopjevani heroj te da je njegov rad bio od presudne važnosti, dok je Thomas Osorio istaknuo da je Lončarov rad ostavio neizbrisivo nasljeđe.

- Rad dr. Lončara citiran je u brojnim medicinskim i akademskim publikacijama ostavljajući neizbrisivo nasljeđe za potporu i rješavanje potreba žrtava seksualnog nasilja – rekao je Osorio koji je s dr. Lončarom prvi puta radio 1993. godine dok je bio član Komisije stručnjaka UN-a za istraživanje ratnih zločina. Budući da je Lončar i sam bio hrvatski branitelj i bivši logoraš srpskih koncentracijskih logora, svoje je djelovanje kao liječnik i znanstvenik posvetio ublažavanju trauma kod onih koji su bili najteže pogođeni proživljenim događajima. Srbijanska policija uhitila ga je 2. listopada 1991. na ulici u Novom Sadu i odveli u prostorije gradskog MUP-a gdje su ga ispitivali i tukli punih 30 sati. Optužili su ga da je ustaški špijun i Tuđmanov doušnik, te da krade lijekove iz bolnice i nosi zengama i mupovcima u Ilok. Tretirali su ga kao teroristu, a nakon kratkotrajnog puštanja na slobodu, ponovno su ga uhitili. Zatvorili su ga, premlaćivali i poslali u logore Begejci i Stajićevo.

Krajem 1991. godine razmijenje je i pušten na slobodu s dr. Vesnom Bosanac i dr. Jurajem Njavrom. Po dolasku u Zagreb među prvima je u javnost iznosi istinu o srpskim koncentracijskim logorima i patnjama kroz koje prolaze zatočenici. Empatija i razumijevanje i iznad svega ljudsko suosjećanje koje je iz njega zračilo, kao i energija što ju je ulagao, nikoga tko ga je znao nisu ostavljali ravnodušnim. Oni koji su ga poznavali prisežu da se u dr. Lončara čovjek uvijek mogao pouzdati i da se njemu vjerovalo. Kolege ga opisuju liječnikom izuzetne radne energije, potpuno predanog profesiji, psihijatra koji je uvijek imao vrmena za svakog čovjeka, a iznad svega za traumatizirane ljude i branitelje. Bio je pregovarač u mnogim kriznim situacijama koje su, zahvaljujući samo njemu, završile bez težih posljedica. Autor je 27 zapaženih znanstvenih radova, preko 200 puta je citiran u znanstvenoj literaturi i uz sve to uspijeva dostići najveći stupanj akademskog obrazovanja na području psihijatrije.