Valerii Kočura (62) radio je kao vatrogasac na saniranju radijacije u Černobilu: 'Dali su nam čašicu čistog alkohola i rekli da popijemo, da je to zaštitu... Bojim se sad za reaktore i ljude koji su ostali tamo, u nuklearci'.
HEROJ ČERNOBILA
Bio sam vatrogasac koji je čistio radioaktivnu prašinu '86., a sad sam spas od rata našao u Rijeci
Čitanje članka:
7
min
Bio je krasan, sunčan dan, 26. travnja 1986., datum koji će cijeli svijet poslije pamtiti, a nama je započeo kao bilo koji drugi, ništa nismo znali, započinje svoju priču Valerii Kočura (62) iz Kijeva, svjedok nuklearne katastrofe u Černobilu.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:22
U nedjelju je 40 godina od jedne od najvećih katastrofa koje su pogodile svijet. Točan broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100.000. Pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom.
Valerii, njegova supruga Larisa (57), kći Lesia (39) i unuk Illia Kalačikov (16) sad su obitelj ratom potjerana iz Ukrajine, utočište su pronašli u Rijeci, kod domaćina Željka Nadila, koji im je velikodušno ustupio kat svoje kuće. Nikad se prije nisu vidjeli, nisu se poznavali, no nevolja je stvorila jedno novo prijateljstvo. Valerii je punih mjesec dana nakon černobilske katastrofe, kao pripadnik kijevske vatrogasne postrojbe, u nuklearki radio na sanaciji štete. Imao je dvadeset i šest godina i vatrogasno iskustvo od pet. Larisa je bila telefonska operaterka u drugoj vatrogasnoj postrojbi Kijeva, njihova je Lesia bila djevojčica od tri godine.
Živjeli su mirnim životom, odlazili na izlete, uživali u malim stvarima..
- A onda su nas, dva dana nakon eksplozije, pozvali na dužnost. Nitko nam nije rekao zašto moramo ići u Černobil, niti što se dogodilo, samo su nam podijelili zadatke. Nismo znali što se dogodilo, nikakve službene obavijesti nije bilo. Znali smo samo da nije dobro, ništa više od toga. Kad smo tamo došli, doznali smo za požar, uokolo je sve bilo puno vojske. Moj je zadatak od tog prvog dana bio na jednom od punktova od prašine čistiti vozila i opremu ljudi koji su izlazili iz samog kruga nuklearke - prisjeća se Valerii.
I tako čitav mjesec, u smjenama od po tri dana. Tri dana u Černobilu pa kući na odmor, i opet natrag. Spavali su u šatorima u šumi, prašine je bilo posvuda, a požar je tek bio ugašen.
- Oformljene su grupe od petnaest vatrogasaca, autobusom smo iz Kijeva odlazili u nuklearku na trodnevne smjene. Oko vrata su nam bili obješeni mali detektori radijacije, dobili smo i kartone u koje smo bilježili svoju ozračenost. Kad bi bila dosegnuta maksimalno dozvoljena razina, slali su nas kući, nastavlja Kijevljanin. Čistilo se, sanirala šteta, sve je bilo puno vojske i policije, vatrogasaca. Kamioni i vozila su izlazili, Valerii je sa svojim kolegama bio 'likvidator' - vatrogasac koji na jednom od kontrolnih punktova zbrinjava upotrijebljenu zaštitnu opremu, čisti vozila, radi na dekomisiji. Sam, kako kaže, nije imao bogzna kakvu zaštitu, tek nekakav mantil i masku, no sve se to diralo i golim rukama.
- Očito smo dobro prošli, jer ja sam danas živ i zdrav, dobro sam. Koliko god da smo tamo bili, i radili, i dalje nam se nije pojašnjavalo što se zapravo dogodilo, i je li, ili nije opasno tamo biti. Slušali smo samo priče o tome kako su naše kolege vatrogasci, koji su prvi gasili požar, završavali u Moskvi. Što je s njima bilo, nitko nije znao. Za neke druge, koji nisu bili prvi ešalon, znam da su se poslije teško razboljeli - nastavlja Valerii.
U Kijevu su mu bile žena i kći, a nitko ni tamo nije imao prave informacije.
- Prvog maja je na ulicama grada održana uobičajena proslava, sve je bilo puno djece, žena, kao da se ništa nije dogodilo - ubacuje se Larisa, tad mlada dvadesetjednogodišnja žena i majka. Informacije su stizale samo neslužbenim kanalima. Znali su za evakuaciju Pripjata, grada uz nuklearku, sagrađenog za njene radnike, ali zapravo nitko nije bio svjestan kolika je uistinu opasnost.
- Ipak, krenule su priče kako sve skupa nije dobro za malu djecu, uplašili smo se, i par dana nakon te prvomajske proslave ja sam uzela Lesjiju, tad malu djevojčicu, i otišle smo u daleki Baku, u Azerbajdžan. Zamislite, baš kao ovo danas, primili su nas neki nepoznati ljudi, kod kojih smo živjele narednih mjesec dana. A onda smo se vratile kući, govorili su da je sigurno - kaže Larisa.
Je li u Černobilu, pitamo Valeriija, bilo ikakve prevencije, jesu li im išta davali da se ne razbole od visokih doza radijacije?
- Jesu, kad bi došli na posao, popili bi čašicu špirita, rekli su nam da je to zaštita - smije se sad Valerii, a tad je, kao mladić, mislio da to doista pomaže. A kako se sad čini, možda i jest, iako ne drži vodu. Čašica čistog, medicinskog alkohola - spas od radijacije, ili samo alat za kakvu takvu autosugestiju.
- Ma bili smo mladi, bezbrižni, i sve je bilo u redu - kroz smijeh će Valerii, dok nam pokazuje svoju černobilsku radnu knjižicu. Ova je nešto novija, obnovljena 1993., nakon, kako kaže, "postsovjetske rekonstrukcije". U knjižici je naveden kao černobilski vatrogasac 1987. Zašto ne 1986., pitamo ga, na što on sliježe ramenima. Ta godina kao da je obrisana. Poslije se u Černobil vratio samo jednom, baš 1987.
Poslani su tamo po opremu koju je trebalo dopremiti natrag u Kijev.
Je li vas bilo strah dok ste radili na kontrolnom punktu, tako, golih ruku, bez adekvatne zaštite, pitamo ga.
- Nismo o tome razmišljali, radilo se što se moralo raditi. Ali da nešto nije u redu, bilo mi je jasno jedne noći, kad sam izišao iz svog šatora. Na stablu je sjedila sova, nije bježala, uspio sam joj se potpuno približiti i podragati ju. Ja sam ju dragao, a ona je mirovala, nije se ni pomaknula, kao da je drogirana. Bilo je to jako čudno - današnja je Valeriijeva anegdota.
Vatrogasci koji su sudjelovali u gašenju požara u reaktoru i na sanaciji terena svrstani su u četiri kategorije, na temelju kojih su kasnije primali naknadu. U prvoj su bili oni najugroženiji, među kojima neki nisu ni preživjeli. Valerii je bio treća, očito sretnija kategorija. Nakon mjesec dana u blizini uništene nuklearke, rečeno im je da svi moraju u bolnicu u Kijev, na pretrage.
- U bolnici sam bio mjesec dana na pregledima, i na kraju su mi rekli da sam dobro. Uzeli su mi i onu knjižicu, u koju se u Černobilu upisivalo koliko smo određenog dana bili ozračeni. I to je bilo to - nastavio sam raditi u svojoj vatrogasnoj stanici u Kijevu, sve se vratilo na staro - zaključuje Valerii.
- Kad se dogodila sama eksplozija, i požar, nismo imali informacije o tome, a ništa u Kijevu, gdje smo živjeli, nije niti upućivalo na to da se nešto strašno dogodilo - nije bilo smrada, nije bilo uzbuna, a bila je i ta, tradicionalna prvomajska proslava - prisjeća se Larisa. Lesia, danas nastavnica engleskog i glazbenog u vrtiću kaže da joj je nedavno dijagnosticiran karcinom limfe no dobro je, ne napreduje, i ne zna je li posljedica černobilskog zračenja, kaže moguće je.
- Život ide dalje, bit će što bude. Samo da se uskoro vratimo kući - dodaje Lesia optimistično. Roditelji ne govore engleski, ali njihov ruski dobro razumijemo, na tom jeziku međusobno komuniciraju, Lesia nam prevodi ono što nismo razumjeli. U Kijevu je, pojašnjava nam, ruski prevladavajući jezik, općenito na cijelom istoku i sjeveru Ukrajine, na zapadu se više govori ukrajinski, jednako tako u ruralnim sredinama više negoli u gradovima. Nitko od njih nije očekivao da će se dogoditi ovaj užas.
- Nismo mogli vjerovati da će do ovoga doći, to je ogroman šok za nas. Bili smo jedna država nekad, ruski nam je prvi jezik - kažu Larisa i Valerii. Žene dodaju još nešto zanimljivo. Putin je, kažu, opsjednut povijesnim datumima. Invazija je krenula sto godina nakon osnivanja Sovjetskog Saveza, ujedno na obljetnicu ruske vojske, u Moskvi je tim povodom održana i vojna parada.
- Zato mislimo da će i završiti 9. svibnja, na Dan oslobođenja - kažu žene.
Boje li se prisustva ruske vojske u ugašenoj nuklearki, čiji je uništeni reaktor godinama ispod betonskog sarkofaga, pitamo ih.
- Bojimo se. BIo je šumski požar, dignula se ozračena prašina, koja leti dalje zrakom. U istoj su smjeni već tjednima i ukrajinski zaposlenici nuklearke, to je strašan napor i stres, sve je to jako uznemirujuće - kažu Valerii i Larisa.
Ispod sarkofaga su ostaci reaktora koji je 1986. eksplodirao, bila su još tri, koja su nastavila raditi i kasnije, a zadnji je ugašen 2001.
Cijela obitelj Kočura i Kalačikov nema, kažu nam, dovoljno riječi kojima mogu zahvaliti hrvatskim domaćinima.
- Nevjerojatna je srdačnost i dobrota s kojima ste nas primili. Tako ste sve za nas brzo organizirali. I gdje god da dođemo, od vas čujemo 'Slava Ukrajini!', srce nam bude veliko kao kuća - oduševljeno će Larisa. Prva je u Rijeku stigla Lesia s Illijom, smjestlla se u Praputnjaku s dvije školske prijateljice i njihovom djecom. Nagovarala je i roditelje da napuste KIjev s njom no oni su oklijevali. Čim je ruska invazija počela, sklonili su se iz Kijeva u kuću na selu, nedaleko od grada.
- Znali smo što se događa, ali smo odlučili otići tek nakon što mi je prijatelj poslao snimku svog automobila preko kojeg je na cesti prešao ruski tenk. On je, srećom, brzo izletio iz auta, i spasio živu glavu Tad mi je postalo jasno što se događa. Spakirali smo se i otišli, ostavili sve iza sebe - zaključuje Valerii.
Larisina majka je ostala u Kijevu u stanu s prijateljicom, dijele ga i brinu jedna o drugoj koliko mogu, ne žele otići. U Rijeku su doveli i psa Mirru, mačku Marline, svi su do Rijeke došli zahvaljujući volonterima organiziranima preko Facebook grupe Rijeka za Ukrajinu. Nepoznati ljudi su otišli po njih, doveli ih ovamo, a stvoreno je prijateljstvo za cijeli život.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
