News

Komentari 13

'Putujem s bebom već 18 sati...'

'Putujem s bebom već 18 sati...'

U prihvatnom centru na mađarskoj granici ljudi nakrcani koferima ulaze i izlaze. Djelatnici Crvenog križa neprestano im donose tople obroke, čajeve, sokove i higijenski pribor

Mlada mršava 22-godišnja žena borila se s torbama, vrećom pelena i malom bebom u naručju odjevenom u debeli zimski skafander kojoj je vunena kapa pala preko lica. U jednom trenutku nije znala što bi prvo i gdje spustila pa je usnulu devetomjesečnu djevojčicu stavila na dvije spojene drvene stolice. Beba nije ni trepnula. Umor ju je svladao toliko da bi mogla mirno spavati bilo gdje.

Video: Neki na izbjeglicama pokušavaju i zaraditi

Nitko joj nije pomogao

Iscrpljena majka, pak, jedva da je stajala na nogama no, brižnom pažnjom pripremala je djevojčici bočicu s mlijekom.

Iako je oko njih mnoštvo drugih jednako izgubljenih i umornih ljudi koje su djelatnici mađarskog Crvenog križa okupili u prihvatnom centru na granici s ukrajinskom granicom, nitko joj nije pomogao.

'Nismo se usudile ostati'

- Moja Amilia, kojoj je 9 mjeseci, i ja putujemo s prijateljicom i njenih dvoje djece iz Mikolajeva. Već smo 18 sati na putu. Nismo se usudile ostati u gradu koji je također napala ruska vojske pa smo već s prvim ratnim događanjima odlučile pobjeći iz grada bojeći se za djecu. Bilo je sve teže kupiti hranu za bebe jer su ljudi nahrlili u trgovine po zalihe hrane vidjevši što se događa u Kijevu. Nestajalo je pelena, mlijeka, svega. Moj suprug, koji radi u Mađarskoj, rekao je da spakujemo najosnovnije i krenemo autom s prijateljičinim mužem. On nas je dovezao do granice u Mađarskom i vratio se u Mikolajev gdje su granate počele sve više padati i puno je zgrada srušeno raketiranjima. Putovali smo dugo jer su nas neprestano zaustavljali na cesti naoružani policajci kojima smo morali pokazivati dokumente - govori iscrpljena Alina (22) strpljivo hraneći svoju djevojčicu koja se u međuvremenu probudila i rasplakala.

Autobus za Budimpeštu

U prihvatnom centru je gužva i zagušljivo. Ljudi nakrcani koferima ulaze i izlaze.

Djelatnici Crvenog križa neprestano im donose tople kuhane obroke, čajeve, kavu, sokove, higijenski pribor. Svako malo jedna vrlo glasna žena, Mađarica, viče na mađarskom, poslije i na ukrajinskom, informacije koje su izbjeglicama od koristi – 'autobus za Budimpeštu ide za 10 minuta, svi koji žele putovati tamo neka sačekaju ispred škole'.

'Krenuli smo čim se počelo pucati'

Naime, prihvatni centar nalazi se u školi, 500-tinjak metara od granice. Sve koji pristignu pješke na granicu autobus dovozi u centar, a potom dalje idu svojim putem. Neki imaju dogovoren prijevoz preko prijatelja, neki ga tek traže, ali je većini on ponuđen besplatno. Na žalost, ima i onih privatnih vozača koji za prijevoz do dva i pol sata udaljene Budimpešte traže i 500 eura.

- Sin i ja putujemo iz Cherkasya, u centralnom cijelu Ukrajine. Putujemo već dva dana i krenuli smo čim se počelo pucati. Sada je tamo sve gore. Protekle je noći snažno raketiran. Oni koji imaju podrume već su danima u njima, a oni koji su ostali u granatiranju bez doma i starci okupljaju se u školskim dvorama i drugim administrativnim zgradama jer, ako ništa drugo, tamo nisu sami za slučaj da im se nešto dogodi. Sin i ja smo stalno bili u podrumu. Iz Čerkasyja smo došli vlakom u Lvov gdje nas je čekao moj otac koji nas je autom dovezao na Mađarsku granicu. Na granici smo čekali jedan sat. Došli smo u Mađarsku u 8 ujutro u ponedjeljak, a tata se vratio u Ukrajinu - kaže nam Alia dodajući kako je u Ukrajini ostala sva njena obitelj.

Crveni križ im pomaže

Pošla je za Budimpeštu kako bi od rata spasila 15-godišnjeg sina koji putuje s njom.

- Pomažu nam djelatnici Crvenog križa koji organiziraju prijevoz do tamo. Tamo valjda moram srediti izbjegličke dokumente jer nemam vizu pa onda idem kod prijatelja koji su nam ponudili smještaj u Mađarskoj jer ovdje nemam nikoga - dodaje Alia koja je spakovala jedan kofer stvari, nešto hrane za put, a imala je, kaže, i nešto novca kojime je platila prijevoz do Lvova.

Svako malo gleda u mobitel i plače

Zlata (24) iz Kijeva putuje s mamom i devetogodišnjom sestrom već tri dana. Svako malo gleda u mobitel, snimke iz njenog grada, i plače. Umorna je, tužna ali i jako zabrinuta jer je u malom selu 30 kilometara od Kijeva ostao njen otac, koji se priključio vojsci ukrajine, i mali brat o kojemu posljednjih dana brinu baka i djeda jer je tata na prvim linijama.

Pri odlasku iz Kijeva nisu uspjeli stati po brata jer je put do tamo bio opasan, a tata se sve rijeđe javlja jer su linije u kvau.

- Jako smo se uplašili prvog bombardiranja Kijeva. Živimo u zgradi pa smo stalno bili u skloništu no, u njemu se nismo osjećali sigurno jer smo strahovali da se zgrada ne sruši i zatrpa nas. Kada smo odlučili otići iz grada već je bilo teško naći prijevoz čak i do kolodvora. Komunikacijske veze bile su sve lošije. Nismo uspjeli ni podići novac iz banke ali smo imali sreću da je mama imala ušteđeni novac kojime smo planirali kupiti auto pa sada to koristimo za put prema Europi, odnosno Austriji, gdje nas čeka teta, tatina sestra. Nadamo se da će tata ipak nekako poslati brata k nama - sa strahom kaže Zlata dodajući kako su im roditelji rastavljeni i zato žive na različitim adresama.

Spakirali samo osnovne stvari

Putuju već tri dana. Spakirali su osnovne stvari, priredili dovoljno hrane i vode jer su znali što ih čeka usput.

- Očuh nas je dovezao do granice pa se vratio u Kijev. Put je trajao tri dana jer smo puno morali stajati u kolonama, ali i na odmorištima gdje smo kratko odspavali. Imamo sreće što smo na vrijeme izašli iz grada jer se sada sigurno ne može. Dolaze do nas vijesti da se ruska vojska nalazi na cestama uokolo. Mi smo usput vidjeli naše tenkove u poljima ali srećom nije bilo ratnih djelovanja jer smo se kretali prema zapadu gdje je bilo mirno - dodaje Zlata.

Na prelazak granice čekali su satima, od 21 sati navečer u nedjelju.

- Kolona je jako dugačka pa smo cijelo vrijeme bili u autu, istovremeno smo tražili nekoga tko bi nas prevezao do Budimpešte. Nakon pet sati jako sporog kretanja u koloni odlučili smo izaći iz auta i nastaviti prema granici pješke jer su mi se javili prijatelji iz Budimpešte koji su nam ponudili prijevoz. Hodali smo oko sat vremena i onda prešli granicu. Sada smo tu u centru za prihvat sat vremena i čekamo - dodaje ova studentica poslovnog managementa koja je sedam godina studirala i živjela u Pragu. Vratila se u Ukrajinu k obitelji, zaposlila u službi ukrajinske vlade i radila na promociji Ukrajine u svijetu i nekim socijalni programima.

- Planiram se vratiti u Ukrajinu jer volim svoju zemlju ali bojim se zbog svega što se sada događa u njoj. Čini se da Putina ne može ništa zaustaviti u njegovim namjerama - dodaje Zlata.

I protekla tri dana mađarsku je granicu prošlo oko 70 tisuća Ukrajinaca.

Najčitaniji članci