Biserka već 30 godina traga za ocem: 'Komšija' je mom tati uzeo novac, odveo ga i ubio...

Život u Vukovaru za Biserku Ljubić (69) proteklih 30 godina nije nimalo lak. Nakon što je 1991. godine sa suborcima mjesecima pokušavala obraniti grad od neprijatelja skrbila se i za svakog ranjenog prijatelja, a potom pobjegla iz njega kukuruznim putem, Biserka je u Vukovaru ostavila i zauvijek izgubila oca, brata, sina i dva bratića.

POGLEDAJTE VIDEO

Od svih najrođenijih ostao joj je jedino drugi sin, Ante, koji je jedva izvukao živu glavu iz srbijanskog logora u Sremskoj Mitrovici u kojemu je bio devet mjeseci. U jednom trenutku tragala je za svima njima. Mjesecima, godinama o njima ni traga.

- Prije rata živjela sam sa suprugom i sinovima u Borovu naselju. Radila sam u obućari u Kombinatu Borovo. Mama, tata i brat ostali su živjeti u Sotinu pored Vukovara. Sinovi su završavali srednju školu. Stariji Ante (51) pa onda i mlađi Ivan prijavili su se u policiju neposredno prije ratnih događanja. Bila sam jako ponosna na njih. Kada je počeo rat, svi smo se uključili u obranu. Suprug i sin Ante držali su položaje po Vukovaru, ja u Borovu naselju, a sin Ivan je prešao u Tigrove. Bio je jedno vrijeme u Zagrebu, potom su ga ponovo poslali u Vukovar i do 17. kolovoza 1991. bio je na položaju na silosu. Onda su ga prebacili na položaje u Novu Gradišku, pa u Novsku, pa negdje kod Pokupskog, a nakon oslobođenja Lipika upao je u četničko gnijezdo na groblju i tu je ubijen, pogodio ga je snajperist. Bilo je to 7 prosinca 1991. - pričala nam je Biserka 2018. o prvom udaracu i prvoj žrtvi koju je položila za slobodu Hrvatske. Nakon pada Vukovara suprug i sin Ante zatočeni su i odvedeni u logor. Nije znala o njima ništa dok joj se sin nije javio porukom preko Crvenog križa. Pokušavala je preko Crvenog križa doznati i gdje su joj roditelji i brat, ali ništa nije uspjevala saznati.

- Mama, tata i brat živjeli su u Sotinu. Kada se u rujnu selo našlo u okruženju i pod granatama, mama je otišla kod sestre u Beograd jer se jako bojala pucanja. Brat joj je rekao da se ne vraća dok joj se ne javi. No, ona je ipak u tri navrata došla u Sotin, u listopadu i studenom kako bi vidjela gdje su joj sin i muž. Dobila je propusnice od srpskih oficira. Mogla je samo doći kući, biti malo i otići, nije smjela ostati. Niti jednom nije u kući našla nikoga - priča Biserka dodajući kako su prvi tenkovi JNA u selo ušli 1. listopada i počeli pucati po kućama, neke ljude su uhitili i odveli u logore. Nešto kasnije, 14. listopada ušle su paravojska i vojska JNA, oformili štab, od nekih podruma napravili logore i u njih strpali ljude koji im nisu odgovarali. Tu su ih tukli, mučili, a radno sposobne odvodili na prisilan rad,

- Među takvima je bio i moj brat Vlatko kojega su uhitili nakon što je s djevojkom Ružicom otišao u Opatovac vidjeti da li je vojska ubila njene roditelje. Vraćajući se u Sotin, obalom Dunava, puzajući dva dana do sela, došli su do centra i kad su prešli cestu kod pošte vidjela su ih tri domaća Srbina. Iako su se brat i Ružica pokušali skriti u kumovom wc-u, oni su ih pronašli. Bratu su našli pištolj i odmah su mu rekli da će zbog toga biti kažnjen, a Ružicu su silovali, potom i tri dana vodali po selu. Par dana nakon toga na klaonici je vidjela da su ljude zatvorili, mučili, vezali sa žicom. Među njima i mog brata. Tada su joj rekli da ga više nikada neće vidjeti. Tamo su ga i ubili. Tamo su ubili dvije grupe ljudi, ali je jedna odvedena u nepoznatom smjeru, nismo te ljude još našli. Jednu grupu su našli u masovnoj grobnici na klaonici, na samom mrciništu - priča dalje Biserka koja se cijelo vrijeme nadala da su brat i tata otišli nekamo na sigurno. No, tata Tomislav, kojemu je tada bilo 66 godina, nije htio otići iz svoje kuće.

- Govorio je da nikome nije ništa kriv i htio ostati na svome. Imali smo stoku, punu kuću svega. Ljudi u selu su mi rekli da se tata bojao biti u kući sam kad se jako pucalo. Obično bi otišao kod bratića u susjedstvo, tamo je i spavao. Doma je dolazio nahraniti životinje. Jedan naš ‘komšija’ jednog je dana pokucao na vrata. Došao je po tatu kod bratića i natjerao ga da ga odvede u svoju kuću. On je znao da je tata netom prije prodao 22 utovljena bravca i da je za to dobio novac. Tražio je taj novac i kada ga je dobio odveo je tatu nekamo i ubio ga. On sada živi u Novom Sadu, ali ja sam ga pitala za tatu kada sam se vratila, tada je još bio u selu. Rekla sam mu da bi bilo lijepo od njega kada bi rekao gdje mi je otac zakopan, da imamo bar neka saznanja, ali on je govorio da ne zna, da ja pričam gluposti. Imali smo 17 optuženih u Sotinu za sva ubojstva a nitko nije proglašen krivim - kaže Biserka dodajući kako ni dan danas nije saznala gdje joj je otac odveden. Jedini dokaz da je ipak bio odveden u njihov štab je zgužvana osobna koja je tamo pronađena godinama poslije.

- Mama ga je išla tražiti u štab kada je došla jednom prilikom a oficir koji je bio tamo rekao joj je da ga ne mora tražiti, da njega nema u selu. Rekao joj je da ništa ne pita - kaže Biserka koja vjeruje da joj je tata nestao u vremenu između 20. i 25. listopada 1991. godine.