Branila je Vukovar sa samo 14 godina: Opet bih isto napravila

Onaj tko kaže da vrijeme liječi rane je budala. Meni je svake godine sve teže i teže, ali pozitivna sam osoba i ne volim se prisjećati loših stvari. Radije mislim na ono dobro iz tih dana, priča mi Sandra Horvat (40), najmlađa braniteljica Vukovara.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:53

U rat je krenula sa svega 14 godina. Njezin sadašnji muž Josip, u ratu poznatiji pod nadimkom “Mađar”, bio je zapovjednik tenkista, odnosno 4. bojne 204. brigade, kojoj se Sandra priključila 1991. Kako navodi, Josip je bio jedini koji je rekao da kao maloljetna žena, još djevojčica, može ratovati s njima.

- Nisam bila povlaštena, radila sam sve kao i ostali. Morala sam znati sve o naoružanju, eksplozivima...

U ratu nema muških i ženskih, svi smo bili kao jedno - kaže Sandra.

U noći na 18. studenog ratne 1991. Sandra je sa suborcima krenula u proboj iz rodnog Vukovara. Prethodno su tjednima čekali obećanu pomoć iz Vinkovaca koja nikako nije stizala. Njih 46-ero krenulo je nešto iza 2 ujutro prema izlazu iz Vukovara.

- Bio je mrkli mrak, nismo vidjeli prst pred nosom. Svi skupa držali smo se za ruke. Bojala sam se samo da se ne izgubim od suboraca, a kiša je lijevala. Bili smo mokri do kože - prisjeća se Sandra

Tijekom proboja transporter srpske vojske vidio ih je na području između Bogdanovaca i Petrove Gore. Odmah je otvorio paljbu na njih. Sandra i njezini suborci sakrili su se u kukuruzište u kojemu su proveli sate kako bi izbjegli kišu metaka. Čekali su da neprijatelj ode. Kako kaže, ni sama ne zna kako su izvukli živu glavu. Nakon što je napad završio, proboj su nastavili kroz šumu, gdje su prenoćili.

Jedan su drugog držali budnim. Dehidrirani i premoreni pili su kišnicu s listova. Nakon neprospavane noći probijali su se dalje. Cijelo vrijeme su ih pratili zvukovi repetiranja. Spasili su se kad su sreli pripadnike HOS-a koji su ih prepratili do Vinkovaca. Od tamo su krenuli za Zagreb. Poslije se u rodni Vukovar nije vraćala živjeti.

Kako kaže, razaranja koja je vidjela, razrušene kuće i uništene ljudske sudbine kojima je svjedočila sa sitnih 14 godina ostavili su joj turobna sjećanja. Ipak, odlučila je pamtiti samo pozitivne stvari. Sa suprugom kojeg je upoznala u ratu nedavno je proslavila 22. godišnjicu braka. Vjenčali su se 1995. u Vinkovcima.

- Kad nam dođe teško, jedan drugog tješimo i dižemo. Pokušavamo što manje ramišljati o lošem. Međusobno smo si najveća potpora - priča mi Sandra koja slobodno vrijeme najčešće provodi sa suprugom radeći u vrtu.

Ističe još jednu stvar:

- Ponovno bih napravila isto. Dapače, da mi dođe kći i kaže da želi ići braniti Hrvatsku, rekla bih joj: ‘Odi, dijete, a što ćeš braniti ako nećeš svoje’.