'Spašavali smo Imunološki, ali politika na kraju sve upropasti'

Dr. Dubravko Kačić peti je u nizu čelnika Imunološkog zavoda koji je tamo postavljen u manje od četiri godine, a politika još nije sama sa sobom raščistila hoće li zavod spasiti ili prelomiti suprotno pa javnosti reći da ga Hrvatska naprosto više ne treba.

Svoj doktorat dr. Kačić zaradio je na Tehnološkom sveučilištu u Helsinkiju i dolazi s mjesta predsjednika uprave Biocentra, svojevrsnog inkubatora biomedicine, vrlo živog istraživačkog centra u posrnuli, praktički mrtav Imunološki zavod. Tamo ga čeka oko 170 radnika koji zapravo od 2013. ništa ne proizvode, nego trenutačno služe kao logistička potpora za čuvanje krvne plazme, a sam Zavod je posrednik za uvoz proizvoda od kanabisa. Imunološki je trenutačno u gotovo suludoj pravnoj zavrzlami jer postoji Imunološki zavod d.d. na kojem je ostala sva imovina i pogoni te Imunološki kao javna ustanova u kojoj su svi radnici. Samo jedna od posljedica je ta da režijski računi stižu na d.d. pa se moraju prefakturirati u javnu ustanovu i ponovno platiti PDV, na što se u vjetar bacaju milijuni kuna na godinu.

Uz to, zavod su prije nekoliko godina uz otpremnine napustili mlađi stručnjaci pa je on kadrovski prilično devastiran. Bez dobre revizije nitko sa sigurnošću ne zna ni koliki su dugovi Imunološkog, no nisu mali, a tu su i sudski sporovi oko dugova.
Kad se zatvori i ta rupa dugovanja, prema nekim procjenama, trebat će i 500 milijuna kuna kako bi se sagradili novi pogoni prerade krvne plazme na nekoj novoj lokaciji. No i to tek treba procijeniti. Problema se nagomilalo, no ono s čime se mora odmah pozabaviti jesu prekrcane ledenice s krvnom plazmom.

Samo uvoze lijekove od kanabisa

U zavodu praktički više nema mjesta za novu plazmu. Zbog toga se ona u posljednjih godinu dana, uz odobrenje posljednjih dvaju HDZ-ovih ministara, dr. Darija Nakića i dr. Milana Kujundžića, prodavala švicarskoj Octapharmi. Ta je tvrtka od naše plazme napravila lijekove i ponovno ih prodala nama.

Riječ je o vrlo skupim lijekovima imunoglobulina i albumina, čije doze mogu stajati i više od 1500 kuna. Ovaj izvoz odobren je u tajnosti i javnost nikad nije dobila podatke kakav je ugovor sklopljen. No jedno je sigurno - sve dok se ne pokrene vlastita proizvodnja (ako se pokrene), svoju ćemo plazmu morati izvoziti ili - bacati.

Osim što sad već u tajnosti izvozimo plazmu, na Imunološkom zavodu je za 20 tona plazme rok trajanja bio istekao pa su je prodali za nekoliko desetaka tisuća kuna. Pored toga, transfuzijski centri već nekoliko godina bacaju, odnosno uništavaju, krvnu plazmu jer ju Imunološki ne prerađuje.

Prema službenom izvješću o radu transfuzijskih centara u 2014. i 2015. uništilo se 5,5 tona za koju je krv moralo dati gotovo 28.000 davatelja. Kako se ne bi unosila panika, treba istaknuti da transfuzijski centri iz krvi davatelja “izvade” sve ono što bolnice trebaju, od eritrocita, trombocita i drugih dijelova, dok plazma ostaje kao bolnički “višak”. Od 450 mililitara krvi jednog davatelja dobiva se oko 200 mililitara plazme. Iako je bolnički “višak”, plazma je izuzetno skupa sirovina i doznajemo kako nama najbliži strani proizvođač za litru plazme kao sirovine daje oko 80 eura. Plazma se uništavala i lani unatoč odobrenom izvozu. Tada su transfuzije proizvele 80.766 doza plazme, a ravnateljica Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu dr. Irena Jukić navela je kako se uništilo oko 20 posto doza. Skandal je to o kojem svi šute i niti jedna vlast dosad (još od mandata SDP-ova mandata dr. Rajka Ostojića), nije odgovarala za njega. Ni sadašnji ministar dr. Milan Kujundžić ne odgovara na upite 24sata.

Obnova će trajati godinama

A čak i da se danas počne graditi novi pogoni, Imunološki plazmu ne bi mogao prerađivati sljedećih nekoliko godina. Do tada ostaje problem što s njom? Doznali smo kako Ministarstvo zdravstva planirati raspisati javni natječaj i odabrati stranog prerađivača koji bi preuzimao našu plazmu kako se ona više ne bi uništavala.

Iako smo pitali da u zajedničkom intervjuu za 24sata sudjeluje i nekadašnji direktor Davorin Gajnik, za čijeg je mandata izgubljena dozvola za plazmu, on je to odbio. Ostaje neosporna činjenica da se ogroman dio stručnog kadra u njegovu mandatu rasuo jer su zaposlenici otišli uz otpremnine.

Mario Meštrović, direktor u 2014. godini

Proizvodnje u Imunološkom nema već četiri godine i zdravstvo bez njega funkcionira. Treba li Hrvatskoj uopće Imunološki zavod i zašto?

 Imunološki zavod je jedini proizvođač u Republici Hrvatskoj (a i šire) lijekova iz krvne plazme kao i zmijskih antitoksina te virusnih i bakterijskih cjepiva.  S modernizacijom proizvodnje (preseljenjem u nove pogone) proširila bi se i paleta proizvoda i povećao kapacitet proizvodnje posebno u sektoru proizvodnje virusnih i bakterijskih cjepiva. Valja imati na umu da je proizvodnja lijekova iz krvi i krvne plazme primarno namijenjena hrvatskom tržištu i jamči opskrbu sustava javnog zdravstva provjerenim i kvalitetnim proizvodima koji su bitno jeftiniji od uvoznih.

U sektoru proizvodnje virusnih i bakterijskih cjepiva Imunološki zavod ima vrlo velik izvozni potencijal. Prema mojoj procjeni i temeljem iskustva i kontakata koje sam imao kao direktor, postoji snažan interes za virusna cjepiva izražen od strane država kao što su npr,. Indija, Malezija, Pakistan i sl. koje provode politiku masovnog procjepljivanja, a nemaju vlastite proizvodnje. Proizvodi Imunološkog zavoda su inače vrlo poznati na tim područjima i vrlo cijenjeni kao sigurni i kvalitetni. Dakle u tom dijelu postoji definitivno šansa za zaključenje višegodišnjih i vrlo unosnih ugovora koji bi donijeli značajna sredstva Zavodu i vlasniku Republici Hrvatskoj. Bakterijska cjepiva su poseban potencijal i za njima postoji značajan interes. Naravno da je važno imati istu proizvodnju i za vlastite potrebe.

Republika Hrvatska mora imati sačuvanu proizvodnju toga tipa, to je konačno i stvar prestiža. I konačno generacije znanstvenika različitih profila, doktora medicine, veterine, inženjera molekularne biologije, kemije i sl cijeli svoj radni vijek odradili su stvarajući u Zavodu. Postoji veliki interes za znanstvenu suradnju na mnogim poljima sa Zavodom ( u moje vrijeme govorilo se o projektu s Sveučilištem i HAZU-om vezano za onkološka ispitivanja i sli.) Imunološki zavod je i proizvodno i znanstveno važan za Republiku Hrvatsku.

Jedino politika može donijeti odluku treba li zavod spasiti, no političari to odgađaju godinama pa sve više uvozimo lijekove. Zašto toliko čekaju?

 Na pitanja vezano za politiku ne želim davati nikakav komentar. U ovom trenutku sam državni službenik i nemam pravo komentirani nikakvu politiku, dnevnu, državnu svejedno. 
 

Koji dio nekadašnje proizvodnje treba prioritetno spasiti i zašto? Je li to proizvodnja lijekova iz krvne plazme, cjepiva, antitoksina ili nešto drugo?

Treba sačuvati sve proizvodnje, ali posao obnove Zavoda, posebno izgradnje novog Zavoda je dugotrajan posao, zahtijeva financijska sredstva i puno angažmana oko uspostavljanja proizvodnji, za sada bi trebalo ishoditi privremenu dozvolu za proizvodnju u starim prostorima, i da bi se konačno počelo s preradom krvne plazme i da bi se sačuvala proizvodnja cjepiva (virusnih i bakterijskih). matični sojevi i virusnih i bakterijskih cjepiva su mrtvi kapital, ako se ne uspostavi proizvodnja cjepiva. Veliki kapital.

Tko zarađuje dok Imunološki ne proizvodi lijekove? Potrebe zdravstva i dalje su jednake kao prije, no nema više naših proizvoda.

 Sustav zdravstva se opskrbljuje iz uvoza, u pravilu po višoj cijeni.

Koje bi rješenje za Imunološki bilo najbolje?

Treba modernizirati proizvodnju, odnosno preseliti se u nove pogone koje tek treba izgraditi. Tada bi se proširila i paleta proizvoda i povećao kapacitet proizvodnje.

Dr. Lea Lupret-Prugovečki, u Zavodu 2016. godine

Proizvodnje u Imunološkom nema već četiri godine i zdravstvo bez njega funkcionira. Treba li Hrvatskoj uopće Imunološki zavod i zašto?

S obzirom da Imunološki zavod ne proizvodi od 2013.-te godine nameće se zaključak da on nije nužan hrvatskom zdravstvu. Naime, ništa se negativno po pacijente nije desilo, nitko nije umro zbog nedostatka lijekova koje je proizvodio Imunološki zavod jer su isti uvezeni od stranih proizvođača i pacijenti se liječe tim lijekovima i sve se odvija bez zadrške. No to tako može funkcionirati u uobičajenim prilikama.

Posljedice ne postojanja Imunološkog zavoda po mom osobnom mišljenju ispoljile bi se u slučaju neke veće katastrofe kao što su velike prirodne nepogode ili ratna stanja većih razmjera kada su potrebe za takvim lijekovima višestruko povećane. Tada bi svaka država koja proizvodi lijekove iz ljudske krvi ili npr. cjepivo protiv tetanusa primarno namirila svoje potrebe, a izvozile bi samo viškove kojih bi u takvim slučajevima bilo vrlo malo, te je pitanje koliko bi od svega toga došlo u Hrvatsku i da li bi uopće išta došlo. Do takvih katastrofa možda neće doći u idućih 500 godina, a s druge strane tako nešto se može desiti sutra.

Jedino politika može donijeti odluku treba li zavod spasiti, no političari to odgađaju godinama pa sve više uvozimo lijekove. Zašto toliko čekaju?

Mislim da politika ne zna kako riješiti problem Imunološkog zavoda. Zatvoriti ga bilo bi izuzetno ne popularno i donijelo bi negativne političke poene, a kako ga ponovo osoviti na noge je vrlo delikatno područje za koje malo tko ima znanja. Također su potrebna velika finacijska ulaganja za čiji povrat bi trebao izuzetno dugi vremenski period. vlada je pokušala riješiti problem osnivanjem ustanove, no na taj način se status Imunološkog zavoda samo dodatno zakomplicirao jer sada postoje dva pravna tijela sa nedovoljno definiranim međusobnim odnosima. Ustanova se financira iz državnog proračuna, ali sredstva su nedovoljna za ponovno pokretanje proizvodnje, već su dostatna samo za hladni pogon.

Koji dio nekadašnje proizvodnje treba prioritetno spasiti i zašto? Je li to proizvodnja lijekova iz krvne plazme, cjepiva, antitoksina ili nešto drugo?

Moje mišljenje je da priorit trebaju biti lijekovi iz ljudske (imunoglobulin i albumin) i životinjske plazme (antitoksin protiv otrova europskih zmija), te cjepivo protiv tetanusa koje svi zaboravljaju i uporno preskaču u cijeloj priči. Imunoglobulin i albumin proizvode se iz ljudske plazme i izuzetno je bitno da se lokalnom stanovništvu daju lijekovi, konkretno imunoglobulin, proizvedeni iz plazme tog istog stanovništva iz razloga što oni sadrže antitijela na lokalno specifične antigene. Tu uvijek postoji opcija ugovorne frakcionacije kada se izvozi plazma, a vračaju se proizvodi iz te iste plazme, no u svim ugovorima takve vrste uvijek postoji članak koji izuzima od obveze izvršenja ugovora obje stranke u slučaju više sile, a to su upravo situacije koje sam opisala u odgovoru na prvo pitanje. Što se tiče cjepiva protiv tetanusa ono je na tržištu deficitarno i unazad 20-ak godina broj proizvođača tog cjepiva u svijetu se znatno smanjio, a radi se o bolesti koju nije moguća kao npr. velike boginje eradicirati cijepljenjem. Clostridium tetani je prisutan u okolici i u tlu, te je infekcija uvijek moguća, a radi se o izuzetno teškoj bolesti. Prirodni humani leukocitni nterferon je bio izuzetna lijek koji je liječio HPV koji je jedan od najčeščih uzroka karcinoma grlića maternice.

Tko zarađuje dok Imunološki ne proizvodi lijekove? Potrebe zdravstva i dalje su jednake kao prije, no nema više naših proizvoda.

Pretpostavljam da zarađuju uvoznici i proizvođači lijekova koje uvozimo kao zamjenu za proizvode koje je proizvodio Imunološki zavod,  no ne smatram da su njihovi interesi uzrok propasti Imunološkog zavoda jer Hrvatska je vrlo malo tržište gdje nije veliki promet kapitala za takve velike proizvođače.

Postoje li skriveni motivi za uništenje Imunološkog?

Ako postoje ja ih ne znam. Moje mišljenje je da je do propasti Imunološkog zavoda došlo zbog loših poslovnih odluka tijekom niza godina, te sustavno neulaganje u razvoj i modernizaciju proizvodnih procesa i opreme, te zanemarivanje svjetskih i europskih trendova do trenutka kada je sve otišlo predaleko i kada više nije bilo niti mogućnosti niti sredstava za isto ispraviti što je dovelo u konačnici do gubitka proizvodnih dozvola.

Koje bi rješenje za Imunološki bilo najbolje?

Meni je Imunološki zavod izuzetno prirastao srcu i od djetinjstva se njegov i moj "život" isprepliću na različite načine, te stoga nikako ne bih željela da se on ugasi i prestane postojati. No smatram da je jedini način da ga se spasi start "de novo", odnosno da se izgrade novi pogoni, sa kompletno novom opremom, da se zaposli novi svježi visoko educirani kadar, da se implementiraju proizvodni procesi prema smjernicama europske agencije i WHO-a, te da se na temeljima sadašnje Imunološkog zavoda izgradi jedan novi moderni Imunološki zavod koji bi proizvodio i za potrebe Republike Hrvatske, i bio konkurentan na svjetskom tržištu.
 

Dr. Bojan Benko, ravnatelj 2017. godine

Treba li Imunološki zavod uopće Hrvatskoj i zašto?

Ako se uzme u obzir što se događalo u proteklih nekoliko godina moglo bi se zaključiti da Hrvatska može bez imunološkog zavoda. Prazninu koja je nastala obustavom praktično svih poslovnih aktivnosti popunili su drugi proizvođači sličnih ili jednakih proizvoda. Tek je poneki problem poput nestašice antitoksina za otrov europskih zmija ostao neriješen. Primjena prirodnog interferona i onako nije u središtu zanimanja. Problemi s ljudskom plazmom i proizvodima koji se iz nje dobivaju iako nisu riješeni, mogu se riješiti i bez vlastite proizvodnje. Naravno, svaka bi ekonomska analiza pokazala da su takva alternativna rješenja skuplja. Ne radi se tu samo o povećanim troškovima zdravstva nego i o još jednom odmaku od koncepcije javnoga zdravstva i stvaranju novih oblika ovisnosti o drugima.

S druge pak strane Imunološki zavod je jedina hrvatska tvrtka čija se djelatnost u potpunosti temeljila na biotehnologiji. Prikupljeno znanje i praktična iskustva u primjeni bioloških lijekova i pripravaka predstavljaju nacionalno bogatstvo. Bez Imunološkog zavoda ono će biti nepovratno izgubljeno. I ne samo to. Razvoj medicine i metoda liječenja biološkim pripravcima postaje općenito sve značajniji. Ako je Hrvatska odlučila i dalje razvijati javno zdravstvo i biti u društvu razvijenijih zemalja u svijetu u pogledu primjene modernih metoda prevencije i liječenja bolesti moderan i vrhunski Imunološki zavod joj je danas neophodan više nego ikada.

Zašto politika odgađa godinama donijeti odluku o njegovoj sudbini?

Na ovo pitanje vjerojatno ne postoji jednoznačni odgovor. Kao i u mnogim drugim problemima politika općenito izbjegava donošenje odluka. Mnoge bitne odluke nisu uopće ili nisu pravovremeno donošene niti u područjima gospodarstva, znanosti, obrazovanja, školstva itd. Dobro dokumentirana rješenja za Imunološki zavod predlagana su i njegovim vlasnicima i državnim institucijama prije gotovo 20 godina i ona su se trebala realizirati znatno prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Jedan od razloga je sigurno prenizak stupanj kompetentnosti za donošenje takvih odluka. To se najbolje vidi iz sadržaja zakašnjelih odluka koje su donesene 2015. godine a koje su se pokazale velikim djelom neprovedivima. 

Koji dio nekadašnje proizvodnje prioritetno treba spasiti i zašto (je li to proizvodnja iz krvne plazme, cjepiva, interferona, nešto drugo)?

U osnovi pravi cilj ne bi trebao biti spašavanje nekadašnjih proizvodnji. Pravi cilj je stvaranje novog, modernog i vrhunskog Imunološkog zavoda kao središta biotehnološke proizvodnje u Hrvatskoj, sposobnog za rješavanje problema koji će tek doći. Tu postoje tri osnovna problema – stručno osoblje, novac i vrijeme. Zbog različitih razloga ali najviše zbog gubitka proizvodnih dozvola i reorganizacija koje su slijedile, Imunološki je zavod izgubio veliki dio stručnog osoblja. Ako u doglednom vremenu dođe do odluke da se izgradi novi Imunološki zavod, prvi korak bi morao biti izrazito jačanje kadrovske strukture i ulaganje u istraživanje i razvoj kako bi se vrijeme koje je potrebno za samu izgradnju produktivno iskoristilo. Objektivno ne postoji mogućnost da se odjednom obnove sve proizvodnje koje je Imunološki zavod imao. Okosnicu bi trebale predstavljati prerada ljudske krvne plazme i proizvodnja virusnih cjepiva protiv ospica, rubele i mumsa. Drugu skupinu proizvoda čine cjepivo protiv tetanusa, interferon i antitoksin za otrov europskih zmija.

Tko zarađuje dok Imunološki ne radi?

Nisam siguran da je itko izradio takvu analizu iako svi podaci za nju postoje. S obzirom da u Hrvatskoj nije bilo drugih proizvođača sa sličnim programom kakav je imao Imunološki zavod odgovor na ovo pitanje je jasan – nekoliko velikih farmaceutskih korporacija.

Postoje li skriveni motivi za uništenje Imunološkog?

Ja nisam pristalica teorija zavjere i ne mogu reći da znam za bilo čiju otvorenu namjeru uništenja Imunološkog zavoda. Cijela situacija traje vrlo dugo, izmijenilo se mnogo ljudi u upravi, nadzornom odboru, upravnom vijeću. Mijenjala se i to značajno struktura vlasništva. Možda će na postavljeno pitanje djelomično ili u potpunosti odgovoriti Saborsko povjerenstvo. Po mom mišljenju „uništenje“ je bio prilično dugotrajan proces erozije koji je započeo još u '80-tim godinama prošloga stoljeća, na koji je zatim utjecao rat u Hrvatskoj i ne baš bezgrešno napravljena privatizacija, ali najveći utjecaj imalo je ne donošenje ključnih odluka vlasnika i politike. Jasno, bilo je situacija koje su izazivale sumnju da su postojale namjere (skriveni motivi) za uništenje Zavoda. Međutim takve namjere nikome nisu dokazane.

Ostaje činjenica da će događaji 2013. godine kada je Zavod izgubio sve proizvodne dozvole, kada nije pravovremeno došlo do obnavljanja proizvodnje vode za injekcije i prostora za punjenje, kada je nenamjenski potrošen dosta veliki iznos novca i kada je došlo do pokušaja da se neutemeljeno proglasi stečaj i dalje ovo pitanje ostaviti otvorenim. 

Koje bi po Vama bilo najbolje rješenje za Imunološki?

Da bih mogao odgovoriti na ovo pitanje pokušati ću opisati moje viđenje pojma najboljeg rješenja. Najbolje rješenje je svakako dugoročno rješenje koje se temelji na izvrsnosti u području biotehnologije i primjeni njenih rezultata u medicini i srodnim područjima. Time jasno naglašavam da središnju ulogu u obnovljenom Imunološkom zavodu moraju imati područja istraživanja i razvoja usko povezana s pojedinim proizvodnjama. Najvažniji preduvjet za to je okupljanje i odgoj nove generacije vrhunskih stručnjaka specijaliziranih za poslove koji su u velikoj mjeri specifični za Imunološki zavod. To uključuje reintegraciju ranije jedinice za istraživanje i razvoj koja je prije nekoliko godina pripojena Sveučilištu u Zagrebu.

Drugi je preduvjet da se obnovljenom Imunološkom zavodu osigura „čisti start“ tj. da se na razumni i prihvatljiv način riješe zaostala dugovanja prema dobavljačima, bankama i državi. Obnovljeni Imunološki zavod mora biti organiziran kao trgovačko društvo, a ne kao javna zdravstvena ustanova, jer ograničenja koja se odnose na državne ustanove mogu krajnje negativno utjecati na uspješnost poslovanja i mogućnost novih ulaganja.

Jagarinec: I dalje smo u pat poziciji, ali smo još strpljivi

Sindikalna povjerenica za Imunološki zavod Lidija Jagarinec godinama je upozoravala da su za agoniju kroz koju prolaze krivi politika i loše kadroviranje. 
Nakon godina borbe za Imunološki, do danas radnici i sindikati nisu primili dobre vijesti. 

- I dalje smo u pat poziciji. Još čekamo bilo kakvu informaciju od povjerenstva koje su osnovali Grad Zagreb i država kako bi se našlo rješenje za Imunološki zavod - rekla je Jagarinec. Ponovila je da Imunološki bez novog prostora jednostavno ne može raditi. 

- Strpljivi smo i čekamo. Puštamo ljude da rade, ali sve ima svoj rok. Ne znam do kada će trajati naše strpljenje - poručila je sindikalna povjerenica.

Podsjetimo, Vlada je početkom rujna osnovala šesteročlano povjerenstvo koje treba iznjedriti ideju kad će i uz koji novac početi gradnja novog Imunološkog zavoda u kojem bi, za početak, krenula prerada krvne plazme.