Brižno ih čuvaju: U ovim smo uniformama branili Hrvatsku

U rat sam krenuo s 36 godina. Evo, ovo je majica uniforma u kojoj sam branio svoju domovinu i u kojoj sam prošao Oluju. Ratnu uniformu poklonio sam muzeju u Kninu, , s ponosom u glasu, čvrsto držeći vojničke čizme, govori nam Ivan Blažićević (62).

Rat je prošao kao pripadnik 7. gardijske brigade, a u akciji Oluja zapovijedao je 1. paljbenim vodom topničke bitnice, 2. pješačke bojne.

- Svake godine, približavanjem obilježavanja ove veličanstvene akcije, u meni se bude silne emocije. Međutim, na sam dan oslobođenja Knina, 5. kolovoza, preplavi me silan ponos na sve što smo postigli - rekao nam je Blažićević iz Puma.

Za razliku od Blažićevića, svoju uniformu u ormaru brižno čuva i Splićanin Miro Gabrilo zvani Laci (43). Ovaj hrabri sudionik Domovinskog rata obrani domovine priključio se već prvog dana, a zemlju je branio do samog kraja. U Oluji je bio zapovjednik izviđačko-diverzantskog voda diverzantske satnije 4. gardijske brigade.

- Naša zadaća bila je izbiti s Dinare preko brda Plješevica do sela Golubić i zauzeti ga. U toj konkretnoj akciji sudjelovalo je nas 18 boraca i svoju smo zadaću u potpunosti ispunili. Ponosan sam što sam sudjelovao u Oluji, ali i cijelom Domovinskom ratu - rekao nam je Laci. Uz uniformu, iz rata još čuva opasač i pištolj.

Ponosan na sudjelovanje u Oluji je i Zoran Domjan (44) iz Bjelovara. Hrvatski je ratni vojni invalid, a kao i njegovi kolege, i on u ormaru brižno čuva svoju uniformu u kojoj je prošao sve crte bojišnice.

- U Oluji smo bili toliko jako motivirani da nas ni čvršći i jači neprijatelj ne bi mogao zaustaviti. Oluja je kruna Domovinskog rata i dosanjan san o hrvatskoj samostalnosti - pripovijeda nam Domjan, koji je godinu dana nakon ove briljante vojno-redarstvene operacije nastradao stavši na minu.

- Najbolje godine svojega života dali smo na ratištu. U rat idu obični ljudi i uvijek se sve lomi preko leđa običnih ljudi. U rat sam krenuo 1. kolovoza 1991. godine sa Specijalnom policijom Vukovi. Kasnije sam prešao u 2. gardijsku brigadu, a na kraju završio u Glavnom stožeru Oružanih snaga - govori nam Božo Ćurić (55). Ne samo što svoju uniformu čuva, nego će je rado i s ponosom odjenuti na svečane dane, poput Dana domovinske zahvalnosti.

Kad se sve branitelje ponaosob upita koja im je najupečatljivija i najvrednija stvar koje se sjećaju iz Domovinskog rata, ovi junaci neće puno promišljati: "Nitko od nas tada nije razmišljao ni o čemu drugom, osim da obrani domovinu".

Pozitivna stvar koja nam je ostala u sjećanju je prijateljstvo. Ona su trajna, ona su nešto što ostaje, govore nam složno ovi hrabri veterani. Stevanu Tramburovskom-Tamburi (45), pripadniku 7. gardijske brigade Puma iz Varaždina, ratna uniforma još stoji kao salivena.

I danas, nakon vremenskog odmaka, ponosno će je odjenuti i prošetati.

- U Knin smo krenuli 5. kolovoza u pet sati ujutro, a dva sata kasnije tenkovi su bili na dva kilometra od Knina. U ranim jutarnjim satima ovladali smo kninskim područjem, a u 10 sati izvjesili hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi - prisjeća se ovaj umirovljeni ratnik povijesnog trenutka koji će zlatnim slovima zauvijek ostati upisan na stranicama novije hrvatske povijesti.
Njegov brat po oružju, Zagrepčanin Suljo Cepić (60), također s ponosom pokazuje i šeta svoju uniformu. Kao pripadnik MUP-a, potom 112. gardijske brigade Zadar, s njom je prošao sva hrvatska ratišta.

Bili smo i ostat ćemo svoji

- U rat sam krenuo 16. 9. 1991. kao pripadnik MUP-a iz PP-a Trešnjevka. Gledajući danas na taj period, promijenio bih puno toga. Ne bih dao da se napravi ovoliko udruga i udrugica. Treba nam krovna organizacija svih branitelja pa da se možemo svi nalaziti i komunicirati da se svima olakša život- glasno promišlja Cepić te nastavlja:
- Situacija u državi danas je drugačija nego što smo mi sanjali 1995. Za nas se ne može reći da smo za jedne, a protiv drugih. Mi smo svoji. Bili smo svoji i ostat ćemo svoji.

Povodom 21. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja jučer je u Kninu uprizorena svečana proslava. Započela je u osam sati budnicom ulicama Knina, a nastavljena prelijetanjem MIG-ova, podizanjem hrvatske zastave i plotunima.
U Knin se na proslavu Oluje slilo desest tisuća ljudi, a nije ih omela ni silna vrućina. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti većina će rado iskoristiti da se prisjeti tih slavnih dana kad su kao jedan disali i borili se za isti san. Onaj koji su sanjali dugih pet godina i koji su napokon dočekali tog veličanstvenog 5. kolovoza 1995. godine.

Dolaskom u Knin, hrabri junaci ne prisjećaju se samo euforije i pobjede, nego i gubitaka suboraca. S posebnim pijetetom pale im svijeću, zahvaljujući na žrtvi koju su dali.

Biškupić: dok živim i dišem, pamtit ću dan kad smo ušli u oslobođeni Knin

Vedran Biškupić (47) iz Bjelovara dragovoljac je Domovinskog rata od 1991. godine. Oluju je dočekao sa 7. gardijskom brigadom, slavnim Pumama.

- Prvi smo ušli u Knin i to će mi do kraja života ostati najdraži dan. Pamtit ću ga dok živim i dišem. Tom akcijom uspjeli smo vratiti okupirani teritorij, a posebno sam dirnut i ponosan kad se sjetim hrvatske trobojnice kako slobodno leprša s kninske tvrđave - kaže nam Biškupić.

Dodaje kako nitko od njegovih suboraca nije mogao, a ni želio susprezati suze, te je i on sam zaplakao od sreće.