Čika Pero: 'Svaki dan zadnjih 49 godina pijem isključivo kolu'

Petar Ajtman (80), kojega svi u Baranji znaju kao čika Peru, jedan je od starijih mještana malog sela Karanca. Ako upitate za njega, svi će vam pokazati malu, trošnu, grmljem zaraslu kućicu i doviknuti: “Ponesite mu kolu”.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:14

Naime, čika Pero je baranjski, hrvatski, a vjerojatno i svjetski kuriozitet po neobičnoj sklonosti - već 50 godina pije isključivo i samo kolu.

- To je jedino što pijem u danu. Ne pijem ni vodu ni druge sokove. Ne pijem ni čaj ni mlijeko ni kavu. Može se reći da sam ovisan o njoj.

Čuo sam da kažu da ona ne valja, da uništava jetru, da ima puno šećera, da je kao droga... Ali, eto, moja jetra valja već 80 godina, šećer mi očigledno ne smeta jer imam 50-60 kilograma, a o ovisnosti bi se dalo razgovarati. Uvijek kažem, da ne valja, ne bi je proizvodili. Osim toga, sve je to do čovjeka. Imao sam nećakinju, imala je 55 godina. Nedavno je umrla jadna, a nije pila ni alkohol ni kolu ni kavu, a ja u svojih 80 godina ni jednom nisam bio kod doktora. Zapravo jesam jednom, kad smo dobili novu, mladu doktoricu. Otišao sam je samo vidjeti. Jedino sam nekoliko puta išao kod zubara, da mi vadi zube. Imao sam nekad zlatne, sad su i oni otišli. Eto, možda je njih kola izgrizla - smijući se kaže vitalni Pero kojeg smo zatekli kako mete lišće ispred svoje kuće. “Ma zaje.... me to lišće. Ja na jednu stranu, ono na drugu. Još kad prođe kamion, pa sve raznese. Poludim...”, kaže Pero.

Otkrio ju je, kaže, 1969. godine, kad je mami obećao da će prestati piti. Do tada je najviše volio rakiju, a i crno vino. Bio je tad više pijan nego trijezan i mami nije koristio u kući pa mu je zaprijetila da će ga otjerati. “Teško se živjelo onda. Kao dijete sam išao s ćaćom u nadnicu zaraditi koru kruha. Zato sam završio samo nekoliko razreda škole, da znam pisati i čitati. Kad mi je mama zaprijetila, a to je bio, sjećam se, 13. veljače 1969. godine, rekao sam joj: 'Mama, obećajem ti da sljedećih pet godina neću uzeti ni kap alkohola'. A s obećanjem mami ne smiješ se zaje....... I toga sam se držao. Bilo je teško, priznajem, ali izdržao sam. Nakon pet godina rekao sam sebi da ako sam izdržao toliko, znači da mi ni ne treba. A izdržao sam samo zato što sam otkrio kolu. Tad se baš pojavila na tržištu. Bojom me je podsjećala na vino koje sam volio piti, a bila je toliko gazirana da je u grlu 'rezala' kao rakija prepečenica.

A bila je i fina za piti. Tako sam na njoj ostao, prisjeća se Pero dodajući kako je onda, jedne godine, nigdje nije bilo za kupiti pa je prešao na Cocktu, no vratio se na kolu čim se pojavila. Jednom ga je neka ekipa nagovarala da popije Fantu, nudili su mu 100 kuna za to, ali Pero je rekao da će on njima dati 100 kuna samo da je ne mora popiti.

Već godinama ovaj simpatični i zabavni starčić živi od poljoprivredne mirovine od 1200 kuna za koju kaže da mu je dostatna.

- Kupim si kruha, malo mesa, nešto si skuham, a i za kolu imam. Obično si kupim male bočice kole, one od 0,25, ali nekad kupim i veliku od dvije litre, premda ne volim kad ishlapi, kad nema mjehurića. Onda je kao paradajz juha.

Ne volim ni kad je topla, onda je bezveze. Najbolja je hladna. Najviše paše poslije jela. Dnevno popijem oko četiri bočice, nekad manje, nekad više. Nekad sam, tijekom ljeta, kad je vruće i kad sam baš žedan, znao popiti i po 12 bočica. Ako uzmeš samo da sam pio dvije bočice dnevno, svih ovih 49 godina, dođe ti da sam popio 36.750 bočica, a bilo je i više - zbraja nepogrešivo Pero koji odlično pamti sve brojke i datume.

Mještani kažu da zna datume rođenja svih ljudi u selu.

Pero je pomalo rokerski tip. Kad skine svoje uobičajeno dnevno radno odijelo i obuče svečano plavo, izgleda kao tipovi iz benda ZZ Top. Ima dugu prosijedu bradu, a kad stavi šešir, naočale i na svaki prst veliki srebrni prsten, pravi je šminker, idealan model za reklamu.

Čika Pero je postao i turistička atrakcija. Kako je česti gost dva seoska lokala, gdje ode malo na druženje kad mu dojadi sjediti sam kod kuće, izgledom privuče goste koji ga i fotografiraju, a kad čuju da je Pero “kokakoličar”, tek ih onda zaintrigira. Tako je Pero dobio i svoja dva slikarska portreta koje su naslikali umjetnici slikari nakon što su ga upoznali.

- Snimali su me i Amerikanci, nosili su moje snimke kući i tražili nekoga po Americi tko pije kolu dulje od mene, ali nisu našli. Našli su nekoga tko je pije 20 godina. A taj je za mene mala beba. Meni je ove godine 49 godina kokakoličarstva, iduće godine je jubilej - dodaje Pero koji kaže da se nije nikad ženio, ali ne zna zašto.

- I ja se to pitam danas.

Zezaju me u selu da je to zato što nitko normalan ne bi zamijenio rakiju i vino s kolom pa me žene nisu ozbiljno shvaćale - smije se Pero.

Imao je brata i dvije sestre, ali je ostala živa još samo najmlađa sestra koja je u Njemačkoj i ima 72 godine. Mama mu je umrla s 95, a tata sa 73 godine.

- Život sam proveo kao seljak i konjušar jer smo nekad imali konje. Bio sam u Baranji i tijekom ovog rata. Tri mjeseca su me tjerali da kopam i radim. Bio sam mlad pa sam mogao. Tukli su ljude koji nisu htjeli raditi. Kasnije su me pustili na miru. Mislim da me nisu ubili jer sam Nijemac, imam njemačke papire. Vjernik sam i katolik pa nisam htio uzeti oružje. Trebaš biti đubre kako bi nekoga ubio - zaključuje Pero koji zna pričati i njemački i mađarski, ali, kaže, nema za to potrebe.

- Živio sam život kako sam živio, ali sad si mislim kako bi bilo zanimljivo otići u tvornicu kole te vidjeti kako se ona zapravo radi i od čega se sastoji kad traje sve ove godine, kao i ja - zaključuje Pero zamišljeno nagnuvši još jedan cug svojeg omiljenog pića.