Tko u Hrvatskoj pije najviše: Slavonci, Zagorci, Dalmatinci?

Otac me pogrdno i brutalno vrijeđao, bacao stvari, pepeljare, stakleni stol... Jednom je bijesno zafijukao ključeve, koji su za milimetar završili u glavi moje novorođene sestrice koju je mama dojila. Imala sam samo devet godina, prisjeća se djevojka (23) s područja Rijeke. Očeve i majčine svađe svakim su danom bile sve učestalije. On je bio sve agresivniji. Nesretna djevojčica neprestano je razmišljala o tome kako zaštititi mlađeg brata i sestricu. Tražila je odgovore na, za tu dob, preteška pitanja, a ključan odgovor već je tada znala. Bio je to alkohol. Oboje su pili. On pogotovo.

POGLEDAJTE VIDEO: Alarmantne brojke o navikama ispijanja alkohola u Hrvata

Većina Hrvata ne želi priznati problem s alkoholom

Alkohol u Hrvatskoj pretjerano, tri do četiri pića dnevno, konzumira više od 260.000 ljudi. Alkoholičara, koji zaredaju barem šest rundi dnevno, je 30­-ak tisuća. Pokazala su to istraživanja. Službeni podatak o broju alkoholičara u Hrvatskoj ne postoji. Razlog je jedostavan - ­ većina njih ne želi priznati da su alkoholičari. Tek nekolicina ih je na liječenju, a ostali se nalijevaju, zlostavljaju ukućane i svojoj djeci ostavljaju posljedice za cijeli život.

Alkohol je sukrivac za oko 70 posto slučajeva obiteljskog zlostavljanja i zanemarivanja

­Kad imate zanemarivanje i zlostavljanje u obitelji, u 70 posto situacija to je uzrokovano pretjeranom konzumacijom alkohola. Čim vidite da postoji nesklad, u 70 posto slučajeva uzrok će biti alkohol, ­ naglašava nam neuropsihijatar Darko Breitenfeld. Snažno to naglašava želeći konačno pobuditi svijest o ovom problemu. Njegov kolega, psiholog u ličko­senjskom Zavodu za javno zdravstvo Viktor Božićević slikovito opisuje koliko je situacija alarmantna. Prema alkoholu smo, blago rečeno, blagonakloni, a lijepimo etikete zbog jednog jointa. Da se razumijemo, ja nisam za legalizaciju marihuane, ali brojke s drogom smiješne su u odnosu na alkohol. Silan je to nesrazmjer, ­govori nam Božićević. Od stotinjak nasilja u obitelji, nastavlja, možda ih je desetak koja nisu pod utjecajem alkohola.

"Svi smo ga se bojali i dugo mu se nitko nije suprotstavljao"

Ipak, sve i dalje ostaje unutar bolna četiri zida. Skakao je i divljao po kući. Kasnije je u nekoliko navrata digao i ruku na sebe, ­ nastavlja nam mlada Riječanka. Svađe su, kaže, trajale satima. A nas troje sve smo slušali sklupčani u spavaćoj sobi. U početku je to bilo minimalno jednom tjedno, a s vremenom na svakodnevnoj bazi. Jednom je mamu izbacio iz stana i cijelu noć je provela u vani. Svi smo ga se bojali i dugo mu se nitko nije suprostavljao.

Zbog svega je često gubio mnogobrojne poslove, iako je bio vrijedan radnik kojeg su šefovi voljeli, a kada se uspio zaposliti u inozemstvu, mislila sam da će stvari krenuti na bolje. No, pri svakom njegovom posjetu kući, najbitnije mu je bilo izaći sa društvom nakon čega bi se vraćao pijan i ušlagiran.

Drugi dan bi se ponašao kao da ništa nije bilo, normalno bi s nama razgovarao, ali nikad se ne bi ispričao. Kada je bio trijezan ponašao se idealistički, govorio nam kako moramo poštivati starije i roditelje, pogotovo mamu, kako ne smijemo lagati i krasti. To kao da su bile dvije osobe u jednoj, jedna trijezna, nježna, vrijedna i razumna, a druga divlja i destruktivna, ­ govori djevojka koja je u kaosu svojeg odrastanja preuzela odgoj i brigu oko mlađeg brata i sestre, a često i ulogu roditelja u cijeloj obitelji.

Ovisne o alkoholu treba prisiliti na liječenje

Socijalne posljedice alkohola nemjerljive su, govore nam stručnjaci. Raspadanje obitelji. U pravilu su svi bolesni. To se širi. To je lanac svetog Ante, ­ govori nam Božićević, a zatim se osvrće na zdravstvene posljedice. Neurološke bolesti, ciroza jetre i rak gušterače samo su neke od njih. Ružno do zla Boga, ­ zaključuje. No, jedan ili nekoliko stručnjaka ne mogu učiniti mnogo. Alkoholičara obitelj mora prisilno poslati na liječenje. Zašto prisilno? Alkoholizam je dokaz bezobzirnosti i sebičnosti. Zašto bi takav bezobziran i sebičan čovjek pristao na liječenje, ako se može nastaviti sebično ponašati i dalje ­ govori Breitenfeld.

Mlada Riječanka svog oca nije uspjela prisiliti. Majka pogotovo. ­ Ona je, pak, i sama posrnula, počela se opijati i drogirati, piti svakojake antidepresive. Izgubila je sposobnost rada. No, za razliku od oca, koji nikad nije htio razgovarati o svojim problemima, ona je bila iskrena i ljuta na sebe, ali uvijek se nadala da će problem riješiti zajedno, ­ govori djevojka, koja se ocu prvi put suprostavila sa 16 godina. Pijan joj se unio u lice. Počeo je urlati i svu krivnju svaljivati na mamu. Probudio je brata i sestru. To je trajalo oko tri sata. Pet, šest puta sam ga upozorila da sjedne i prestane biti nasilan. Bio je iznenađen mojem suprostavljanju i nije znao kako reagirati pa se nekako smirio.

No, sa 17 godina počela sam shvaćati kako nije u pitanju bio samo alkohol. Često bih ga zatekla kako kljuca nad stolom, a njegovo ponašanje tada bi bilo usporeno i smireno i sezalo od histeričnog smijanja do duboke tuge. Drugi dan bi sjedio zamišljeno gledajući u daljinu. Pokušala sam ga nagovoriti da potražimo pomoć, ali on nikad nije htio priznati da je ovisnik. Govorio je da je nekad bio, ali da se sad svega riješio. To, naravno, nije bila istina. Nikad se nije riješio. S alkohola se prebacivao na drogu i tablete ili bi u najgorim fazama sve to miješao. Obolio je, dobio hepatitis, ali ni to ga nije potjeralo na odvikavanje, ­ zamišljeno zaključuje nesretna kći.

Svi se pitaju zašto se službe ne drže zakona

I nakon dva desetljeća sav je teret na njoj. Sve što je trebalo napraviti podrazumijevalo se da radim ja. Pa ipak, to me osnažilo i danas mi u životu ništa nije teško, hrabro se nosim sa svim životnim nedaćama. Mogu reći da sam danas, unatoč svemu, zadovoljna. Imam sređen život, dečka koji me poštuje, ne dozvoljavam da me išta sputava i deprimira, pogotovo jer želim biti primjer, kako bratu tako i sestri, ­ dodaje djevojka.

Iako ju je svemu tome naučila životna škola, to što je prošla ne bi nikome poželjela. Pita se zašto država po tom pitanju ništa ne čini.

Breitenfeld nam objašnjava gdje zapinje. Mi imamo prilično suvremene zakone. Ako postoje zlostavljanje, zanemarivanje i nesklad, to bi trebali uočiti policija i socijalna skrb i te ljude prisiliti na liječenje. Međutim, toga se nitko ne drži. Mi smo zemlja alkoholnog bezakonja, a imamo izvrsne zakone. Problem je u tome što ih se ne drže ni policija ni socijalna skrb. Rovinj, Glina, Omiš, Pula, Beli Manastir, Slavonski Brod. To su samo neki od gradova u kojima su žene ubijene i ništa nije poduzeto. Skrivano je pod tepih. A vidjelo se da su njihovi muževi bili neprijavljeni alkoholičari. Stručne službe nisu radile svoj posao. Nitko nije odgovarao. Strahoviti su to podaci. Prije tri godine Forbes nas je po tom pitanju označio najgorom srednjoeuropskom zemljom, ­ govori Breitenfeld.

Da, vrlo mali broj nasilja u obitelji dođe i do prijava, govori nam i Božićević. Ni u njegovoj, Ličko­-senjskoj županiji nema službenog podatka o broju alkoholičara. Postoji istraživanje prema kojem se iz postotka i broja stanovnika može izvući broj ljudi koji svakodnevno piju. Ispada da ih je oko 16.000. No, sigurno ih se toliko ne napije, skupo im je. Odgovorno tvrdim da ih nije toliko, ali desetak tisuća ih je sigurno, ­ zaključuje Božićević.

Ne postaju ovisni samo muškarci, već i žene

Iako nam stručnjaci govore kako su pijanci većinom muškarci, a to potvrđuju i istraživanja, nemalo je slučajeva u kojima su glavni problem obitelji upravo žene.

Financijski problemi tako su uništili do prije pet godina skladnu obitelj iz sjeverozapadne Hrvatske. Nakon gubitka posla, žena (36) počela se oblokavati.

­Prije deset godina podigli smo stambeni kredit i napravili si kućicu. Živjeli smo skromno, ali sretno. Imali smo za režije, kruh, za osnovne potrebe nas i naše curice. Nismo bili gladni, mogli smo si priuštiti ljetovanje i pokoji izlet s djetetom. No, tad je supruga ostala bez posla, a mi samo na mojoj policijskoj plaći koja je iz mjeseca u mjesec sve manja, ­ govori muškarac (39), koji se svog problema ne srami, ali zbog posla i nerazumijevanja okoline ne može u javnosti otkriti identitet. Kaže, žena je bila očajna. S vremenom je primijetio da je počela zapostavljati dijete i kućanske poslove. Kad bi se vratio doma s posla često ju je nalazio da spava, a dijete je bilo bez ručka i večere.

Trebalo mu je godinu dana da sam sebi prizna da mu je žena alkoholičarka. Ne osuđujem je nimalo. To je bolest i tako sam to prihvatio. Grizem se što sam zatvarao oči i što joj ranije nisam išao pomoći, a sad je sve teže. U zadnje četiri godine dvaput je bila na liječenju. Pokušavala je, htjela se izvući iz toga, znam to iz dubine duše. Prije više od godinu dana je i uspjela. Dobila je posao, ne baš dobro plaćen, ali bilo je lakše i ona je imala motivaciju. Nije pila. No opet je dobila otkaz jer je vlasnik propao. I opet je počela piti – tužan je otac djevojčice (11).

Uvjeren je kako se supruga nikad ne bi odala alkoholu da nije ostala bez posla. Svatko traume i teške životne situacije prolazi na svoj način. Ona, nažalost, nije znala drugačije nego ovako. Alkoholom bježi od problema, a ne može pobjeći nigdje, nego ih još samo povećati. Bojim se da smo kćer i ja zauvijek izgubili majku i ženu, više nisam optimist, predaleko je to otišlo. No dajemo joj punu podršku i neću je ostaviti na cjedilu. Nedavno je opet otišla na liječenje, ali ja znam da je ništa ne može izliječiti osim posla kojeg nema – svjestan je naš sugovornik.

Kako su ostali na jednoj plaći, jedva preživljavaju. Kredit već duže vrijeme ne može plaćati, pa mu je banka blokirala račun. Boji se da ne ostane bez doma. Predugo ovo traje. Sad kad bi supruga i dobila posao, ona nije u stanju raditi, jer je alkoholizam uznapredovao, a stradalo joj je i zdravlje. Iskreno, ne vidim izlaz. Znam samo da moram prehraniti dijete, a sa sobom ću već nekako, ja mogu biti i gladan – priča nam policajac dok mu suze cure niz lice.

Breitenfeld nam govori kako je općeniti svjetski trend da se manje pije kad se ima manje novca. Oni kod kojih to nije tako, zapravo spadaju u ekscesne slučajeve. To su krajnji ovisnici koji će zadnje novce žrtvovati svojoj sebičnosti. To je vrlo mali broj ljudi. ­ kaže neuropsiholog, a tu tvrdnju potkrijepljuje činjenicom da se kafići u krizi ipak zatvaraju.

­No, odete li na tržnicu, moći ćete naći najlošiju rakiju za manje od 20 kuna. To je za zadnji stadij. Dosta vam je pola litre da se nahranite i napijete. Za devet kuna vi ćete piti i jesti, nema potrebe za hranom kad unose te kalorije u sebe. To je zadnje životarenje, ­ zaključio je.

Čak i liječnici rijetko reagiraju na jasne znakove alkoholizma kod pacijenata

U zadnjih pet godina pet ljudi u 50-­ima umrlo je u našem klubu. To je klub s nekoliko desetaka ljudi, govori Breitenfeld.

Dodaje kako je u Zagrebu stotinjak klubova liječenih alkoholičara, što smatra znakom da se nešto ipak pomiče.

­No, policija, socijalna skrb i sudstvo koče. Nerijetko i medicina. Imate situacija da liječnik zna da njegov pacijent ima problem s alkoholom, da ima poremećene jetrene probe. No, neće ga ni na koji način prisiliti na liječenje, jer će taj čovjek uzeti karton i neće mu više dolaziti. I ovaj je ostao bez pacijenta - ­ daje nam neuropsiholog primjer društvenog problema.