'Čula sam da su mi četnici muža mučili i masakrirali, a onda su ga spalili i bacili u rijeku Unu'

Supruga sam zadnji puta vidjela 31. srpnja 1991. godine. Hrvatska Kostajnica bila je pod opsadom. Nije se moglo ni za Zagreb, ni za Petrinju. Jedini otvoren put bio je u BiH koju su držali Srbi. Dražen je bio pričuvni policajac i čuvao grad. Toga dana srela sam ga na ulici i rekla mu da odlazim iz Kostajnice čim mi sestra doveze sinove od 9 i 10 godina koja su bili kod mojih roditelja u selu Donji Kukuruzari. Samo je slegnuo ramenima i rekao: "Ok, stara, čujemo se. Nakon toga čuli smo se kratko 15. kolovoza 1991. na Veliku Gospu. I to je bilo zadnje - pripovijedala nam je Višnja Kostrić (58) 2019. godine. Kako je čula, Dražena su zarobili nakon pada Hrvatske Kostajnice. Oko 150 zarobljenika završilo je na Manjači, a petorica domaćih dečkiju, među kojima i tada 33-godišnji Dražen, mučeni su i ispitivani po šamaričkim šumama.

- Prema mojim saznanjima, nakon ispitivanja i mučenja, masakrirali su ga na Zelenoj tržnici u samom centru Kostajnice. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Mi, obitelj, što službeno, što neslužbeno, saznali smo da su navodno treći dan nakon masakra i ubojstva zapaljeni i bačeni u Unu - s gađenjem je rekla Višnja. Vijest o padu Kostajnice saznala je u Beogradu, kamo je dospjela sa sestrom, svojim sinovima i nećacima.

- Donji Kukuruzari bili su naseljeni pretežno srpskim stanovništvom sa svega 10 hrvatskih kuća. Kada su počeli prijetiti djeci, znala sam da tamo više nisu sigurna i odlučila sam se s njima maknuti. Sestra je uspjela moju i svoju djecu dovesti do Kostajnice, uzeti auto i zaputili smo se u Bosnu, u koju se jedino moglo ući. Planirali smo preko Broda ući u Hrvatsku i vratiti se za Zagreb. Međutim, nismo mogli. Bila je noć, moraš naprijed, moraš ići nekuda. Tako smo otišli za Beograd - prisjeća se Višnja. Tamo je saznala da je Kostajnica pala. Budući da je srbijanski tisak izvještavao o oslobođenju Kostajnice, Višnjini sinovi veselili su se povratku. A Višnji je bilo muka. Znala je da su Kostajnicu preuzeli Srbi, a nije znala što joj je sa suprugom i svekrvom koji su ostali u njoj. Već u Beogradu, njezina sestra počela se raspitivati o sudbini Dražena i njegove majke. I već tada saznala da je zarobljen i najvjerojatnije pogubljen.

- To su bila ta ratna vremena. Ostali smo bez ičega. S dvije putne torbe i bez sredstava za život. Odjednom sam postala i prognana, i supruga nestale osobe, i udovica s dvoje male djece i bez sredstava za život. Bez posla, bez doma. Resetirala sam se na dnevnoj bazi i kada sam se s djecom uspjela dočepati Hrvatske, nisam mogla ništa planirati, jer ništa nisam znala.Velika potpora bila mi je svekrva, Draženova majka, s kojom sam do njezine smrti imala prekrasne odnose - s nježnošću u glasu govorila je Višnja. Povratkom u Zagreb, Hrvatska je već bila međunarodno priznata država. Zahtjevi za stambeno zbrinjavanje MORH-u, Gradu Zagrebu i MUP-u već su bili predani, te je Višnji i djeci ostalo samo čekati gdje će se napokon smjestiti i pokušati nastaviti sa životom. Bili su 150. na listi za dodjelu stanova te prihvatili stan u Puli u koji su uselili 04. srpnja 1992., a u kojem i danas žive.

- Mislim da nam je to preseljenje puno pomoglo. Pulske ulice nisu podsjećale na supruga, kao ni stan. Čak nije bilo ni puno prijatelja ni poznanika koji bi u tom vremenu, dok su naše rane bile otvorene, evocirali neka sjećanja. I mislim da su moji sinovi, u odnosu na drugu djecu u istoj situaciji, sve lakše preboljeli - nizala je Višnja. Na samom početku sinovima nije mogla reći da im oca nema. Govorila im je da se još ništa ne zna, da su mnogi nestali, ali da će tražiti, gledati i slušati.

- Listali su novine i na slikama svih koji su bili maskirnim odorama tražili svoga oca. Mi smo ostali uskraćeni za taj pogreb, crninu, lijes. I koliko god je teško što smo bili zakinuti za taj dio pohranjivanja njegovih posmrtnih ostataka, bili smo i sretni jer nam nije ostala ta trauma. U to vrijeme tisuće Hrvata bilo je raseljeno, tisuće ljudi nalazilo se u puno težoj situaciji od mene. Nikada se nisam pitala zašto baš meni. Prihvatila sam tu situaciju kao nešto što se dogodilo s nekim razlogom - objašnjavala nam je Višnja. Iako je već davno stvari posložila u glavi i bez ikakvih sredstava za smirenje podigla se i hrabro nastavila život, priznaje da nije bilo ni lako, niti jednostavno.

- Da nisam imala djecu, ne znam kakav bi bio moj život. Ne znam je li bilo teško i bolno, jer nisam smjela biti depresivna, nisam smjela plakati i tugovati. Jer se svako moje raspoloženje reflektiralo na njih. Moglo je biti svakojakih scenarija. Naš je ovakav kakav je. I svaki puta sam rekla:" Hajdemo izvaditi što se da, malo očistiti i idemo dalje. Ne možemo žaliti za prolivenim mlijekom". I to je bio naš moto svih ovih godina - zaključila je Višnja.