Danima u snijegu: Od ozeblina nisam shvatio da mi noge gore

Ante Bilandžić (39) imao je 17 i pol godina kad se ukrcao u kamion i otišao braniti domovinu. Bilo je to 1993. godine, nije još bio završio srednju prometnu školu. O odlasku u rat nije dvojio ni sekunde jer je Čitluk, mjesto u blizini Sinja, bio je između svije linije.

­ Sve što se događalo od početka rata bilo je tu, ispred mene, mi smo sve to proživljavali i gledali. Naše topništvo i neprijateljsko topništvo doslovno su se gađali preko Čitluka. Mi smo bili između dvije vatre. Došlo je do miniranja brane pa su nas selili iz Čitluka u Sinj, ali ja sam se nakon par dana vratio kući. Nije nas bilo briga, mi smo se bavili opsesijom da s radija presnimimo 'Čavoglave' od Thompsona. Maljkovo, odakle su mi i otac i majka, četnici su zapalili.

Sve je to 'kumovalo' da nas par prijatelja javi u vojsku. Mi smo se doslovno u petak igrali praćkama, u ponedjeljak uzeli kalašnjikove i otišli na Svilaju. Moj susjed je bio zapovjednik satnije. Sreo sam ga u Sinju i pitao kada ja mogu s njima. On mi je rekao da mogu odmah ako želim. Ja sam brzo pronašao rođakinju Sinju i rekao joj da poruči mojim roditeljima da sam ja otišao. 

Tako sam se pridružio 126. brigadi, 3. bojnoj pješačkoj. Došli smo na Svilaju, tamo su mi donijeli uniformu koja mi je bila toliko velika da visila na sve strane. Ali ja sam već imao jednu kući i jedva sam se čekao vratiti da se preodjenem u nju. U uniformi sam i maturu polagao – prepričava nam Ante kojemu prvi susret s oružjem i nije bio tako nepoznat jer je vježbao na susjedovoj puški. 

Od malena ga je privlačila vojska, divio se vojnim uniformama pa je odlazak u rat za njega bilo sasvim normalan tijek, a i majka se ubrzo pomirila s tim da joj je maloljetni sin otišao braniti zemlju. No, usprkos svom 'amaterskom' znanju o vojsci, nije mogao potisnuti strah kad su krenuli u prvu akciju.

­ Tada na Svilaji, slušali smo zapovjednika koji je objašnjavao koliko ima neprijatelja, gdje je sve minirao, kuda ćemo prolaziti, gdje su bunkeri, koliko posto mrtvih očekuju, jesu li spremne vreće za mrtve... I tako ti, sa svim tim informacijama u glavi, čekaš zoru. No, kad je svanulo, kad smo krenuli, o tome više ne razmišljaš. To je čista navala adrenalina. 

Mi smo bili mlada grupa i bilo bi glupo reći da se tu noć prije akcije nismo bojali onoga što nas čeka, no kad smo krenuli, strah je nestao, a i oni koji su se bojali, to nisu pokazivali – kazao je Ante.

Njegova prva veća akcija bila je 'Zima 94.' za koju kaže da je bila jedna od najtežih i najgorih.

Jednu noć su ih sa Svilaje u kamionima prebacili preko Dinare u Livanjsko polje, pa s 'tamićem' kroz šumu na neki proplanak. Došli smo na Dinaru iz Bosne. Tamo su nam donijeli popunu naoružanja i cigarete. Bilo je tih okršaja po šumi, a bilo je toliko je hladno, to je bilo nenormalno.

Ujutro kad je svanulo, cijela satnija je trčala u krug da se zagrije, čekalo se sunce. Ovaj moj zapovjednik, koji je inače bio stalno u košulji, čak se i on obukao. Počeo se i zezati na temu hladnoće pa mi je jednom viknuo: 'Ajde Ante, digni se i zatvori vrata' – prepričava Ante koji je u siječnju 95. umalo pao u neprijateljske ruke.

­ Došao je naš tenk i ispalio dvi, tri granate u srpski bunker. Tada je došao zapovjednik i nas nekoliko koji smo duže bili na linijama pozvao da s njim idemo u izvidnicu. 

Kako je između bilo minsko polje on je išao prvi rekavši nam da pratimo njegove stope. Mi smo dobili zapovijed da bježimo ako on stane na minu. Bila je čistina, duboki snijeg. Stigli smo na bunker, a onda je mene zapovjednik poslao da se spustim niže i vidim gdje su neprijatelji. Stigao sam do nekog kamenog zida, grudobrana i proturio pušku. Vidio sam brvnaru, izbrojao njih desetak. 

Bio sam tamo 15 minuta. Taman sam se okrenuo da ću otići, a iza mene njih dvojica. Uperili pušku u mene. Ja sam refleksno počeo bježati, bacio sam se na leđa, počeo puzati, ovaj je opalio i promašio me. Ne znam kako me uspio promašiti, valjda su me htjeli uhvatiti živog da se lakše mogu povući. 

Moj zapovjednik je jednog tada pogodio, a drugi je pobjegao. Moji su mislili da sam mrtav, iznenadili su se kad sam ustao. Počeli su pucati po nama, ali uspjeli smo se izvući s tog položaja – kazuje nam Ante koji je bio i u akciji 'Skok 1', 'Skok 2', 'Maestral', 'Ljeto 95.'

­ Ima jedan zanimljiv momenat. Prema nama letjela je raketa Luna, ogromna raketa. Bili smo na položaju u bunkeru na Dinari. Odjedanput čujemo da prema nama leti nešto po zraku, a ima zvuk kao traktor. Preletjela nas je i mi svi sretni kako nas je zaobišla. Iza nas je bilo topništvo, a ta raketa, valjda je ostala bez goriva ili nešto nije bilo u redu i ona je samo stala u zraku i pala negdje po sredini. Bilo je blizu, ali dobro smo prošli – prisjeća se Ante koji je na Dinari zaradio ozbiljne ozebline nogu i završio je u splitskoj bolnici.

­ Išlo se na Divljakušu iz Vještić gore, bila je zima, veljača 95. godine. Nismo ni znali da je to Divljakuša, napadali su nas svih strana. Prošli smo neprijateljsku liniju, a da nismo toga ni bili smiješni. Tri dana i tri noći smo tu bili, stalno je padala ledena kiša, oblak magle, nismo se mogli vratiti jer nismo znali gdje smo od te magle. Nakon tri dana su nas našli, promrznute. Stao sam kraj neke peći grijati noge, a jedan suborac mi viče: 

'Gore ti čarape!'. Nisam ni skužio. Onda su nas odvezli u Sinj. A noge prljave, bolne. Dolazimo u ambulantu i kaže mi sestra da izujem čizme.

Sreća pa je izašla i ja sam stigao jednu nogu oprati u umivaoniku. Sreća pa mi nije gledala drugu koju nisam stigao oprati nego me odmah poslala u Split. No, ja sam prije Splita otišao kući okupati se. 

Noge su mi bile plave, crne od ozeblina. Još uvijek osjećam posljedice – kazuje nam Ante koji je i za Oluje bio na Dinari te je među prvima došao u Knin.

­ Zamislite, nakon toliko dana na planini, odakle smo povremeno mogli vidjeti zgrade u Kninu, stigneš u taj grad. Prošli smo tunel i odjednom – Knin! Ušli smo u policijsku stanicu, naši su već bili tamo. Pripalim upaljač da vidim što ima unutra, a ono sanduci puni raketa. Govori meni policajac da ne mogu biti tu jer ispisuje dokumentaciju, a ja sam želio samo pendrek. I dobio sam ga – smije se Ante kojemu je tijekom rata najveća opsesija bila nabaviti uniformu 'kamenjarku'.

­ Nju sam nabavio u blizini Prokljanskog jezera. Vidio sam čovjeka u njoj i sedam dana sam da 'žicao' da mi je pokloni. Sve sam mu obećao od svoje opreme, u zamjenu za nju. Na kraju sam je dobio. Pokušali smo mi dobiti uniformu i na TTTS­u u Splitu. Tamo je bio Unprofor, tamo se moglo kupiti. Vojnikinja je bila na straži. Kako nismo znali engleski pokušavali smo joj nekako objasniti što želimo. Ništa nas nije razumjela. A onda je digla pušku i mi smo vidjeli da neće dobro završiti pa smo otišli – prisjeća se Ante koji je, nakon što se rasformirala 126. brigada, bio u šoku.

Bilo mu je neobično opet biti civil, pa se opet vratio vojsci. Išao je na obuku mjesec dana i pridružio se u 4. gardijsku brigadu gdje je ostao do 2012. godine. Tada je umirovljen, kao zapovjednik desetine. U međuvremenu se oženio i sa suprugom Ivom ima troipolgodišnjeg sina

Marka, bavi se slikarstvom i kiparstvom te poljoprivredom.

Knjiga o 'Oluji'

Istinita svjedočanstva heroja 'Oluje' uz autentične fotografije iz privatnih albuma.U prodaji je na svim kioscima Tiska i na Mondo web shopu po cijeni od 49,90 kuna. 

24sata