Dječaka bez noge snimio sam u Bihaću. Nisam zaboravio njegov lik, volio bih da mi se javi...

Oluja je bila šlag na torti cijele moje priče ratnog fotoreportera. A ta moja priča krenula je 1991. godine. Kao fotoreporter prošao sam sve ratne terene po Hrvatskoj, osim Vukovara. Bio sam s hrvatskim braniteljima na prvoj liniji bojišnice. Mogu se pohvaliti da sam imao ponajveći broj terena u Večernjem listu. Iako sam imao čak neke ponude raditi za strane agencije, odbio sam ih jer je 1992. i 1993. taj posao uključivao odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ali to nisam htio iz nekih svojih principa. Ako nisam poginuo i stradao u Hrvatskoj, neću ni u BiH. Zato sam za njih radio honorarno. Mi ratni fotoreporteri te 1991. i 1992. godine radili smo jednu genijalnu stvar. Na snazi je bila medijska blokada, a zahvaljujući distribuciji AP-a, naše su ratne fotografije bile prozor u svijet i realno prikazivale što se događa. Neki fotići su radili za AP, neki za Reuters, uskakali smo i kad bismo poslali fotke redakcijama, slali smo i njima. Tako je i fotografija naših branitelja na tenku snimljena u Slunju, prodana AP-u, a završila je na naslovnici New York Timesa i na još stotinjak svjetskih naslovnica.