Dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić: 'I moj život je bio borba za golo preživljavanje'

Ovakve katastrofe, kakva se dogodila nama na Baniji, svakog natjeraju da malo zastane, preispita prioritete, promisli o tome koliko smo svi krhki i prolazni te da ima više toga što nas spaja nego razdvaja, kaže nam Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline, koja ne staje u pomaganju svojim ljudima, neovisno o tome jesu li Hrvati, Srbi ili nešto treće.

POGLEDAJTE VIDEO: Branka bez prestanka pomaže nakon razornog potresa

Pokretanje videa...

01:33

Branka Bakšić Mitić | Video: 24sata/pixsell

Ne zanima je koja institucija pomaže - ova ili ona crkva, Crveni križ ili, veli, Crveni polumjesec - samo neka pomaže. Za nju postoji isključivo čovjek, nikakva strana niti stranka, a na pitanje o budućim političkim ambicijama odgovara nam kako samo želi nabaviti još 50 kontejnera. Ova žena malo govori jer joj se čini da bi za to vrijeme mogla mnogo više toga - učiniti.

Express: Gdje ste rođeni, Branka, a gdje proveli djetinjstvo?

Rođena sam u Zagrebu u kolovozu 1961., djetinjstvo sam provela u Glini. Otac je radio u Općinskom sudu u Glini kao službenik, majka u Odgojno-popravnom domu u štampariji.

Express: Rano ste ostali bez oca. Pamtite li ga dobro?

Ostala sam bez njega kad mi je bilo 11 godina. Poginuo je u prometnoj nesreći, nakon čega su cijelo moje djetinjstvo i život bili borba za preživljavanje. Dobro se sjećam kako me vodio u Zagreb, u Jurišićevu na ribice, kad god sam išla kod zubara za aparatić za zube, a vodio me i na janjetinu, koju sam obožavala.

Express: Kako je izgledao vaš život s majkom?

Jedinica sam, živjele smo od mamine skromne plaće i mjesečne naknade zbog smrti oca. Život je bio težak, ničeg nije bilo u izobilju. U Glini sam završila ekonomsku školu, do studija nisam stigla.

Express: Kakvi su odnosi među ljudima bili tad? Je li se Srpkinja smjela zaljubiti u Hrvata i obrnuto?

Prije rata u Glini je bilo većinsko srpsko stanovništvo, ja sam Srpkinja i udala sam se za Hrvata. Nikad se prije rata nisu brojila krvna zrnca. Mnogi nisu ni znali što su, svi smo živjeli u slozi. Glina je bila grad kakav ste samo mogli poželjeti. Pun ljudi - ne Srba i Hrvata nego ljudi, i bilo nam je svima lijepo.

Express: Od mnogih sam Srba i Bošnjaka na Baniji ovih dana čula kako su, u svem ovom užasu, sretni jer se konačno ne broje njihova krvna zrnca. Je li za to doista trebala ovakva katastrofa?

Bilo bi svima puno ljepše da smo to shvatili i bez potresa. Ali ovakve katastrofe svakog natjeraju da malo zastane, preispita prioritete, promisli o tome koliko smo svi krhki i prolazni, te da ima više toga što nas spaja nego razdvaja. I sad me u grlu stegne kad pomislim na tu lavinu ljubavi iz Hrvatske i svijeta koja se slila prema Glini. Tko god me zvao, nitko nije pitao za nečiju domovnicu nego samo kako može pomoći. To traje i tri tjedna nakon potresa. Pomisao na to je ono što nas sve drži da idemo dalje i ustrajemo. Naravno da je mnogim Srbima ovo možda prvi put da se osjećaju kao ravnopravni pripadnici ovog društva u svojoj državi i svom gradu. No za mene to nije ništa novo.

Express: Jeste li u mladosti ovako pomagali ljudima?

Jesam. Počela sam pomagati nakon rata, kad su se ljudi vraćali u prazne kuće i, dok sam radila u Zagrebu, svaki vikend sam im od svojih prijatelja nešto nosila. Peć, krevet, madrac, suđe, ili samo toplu riječ.

Express: Rat vas je potjerao u Njemačku. Na koliko?

Rat me zadesio u Njemačkoj. Otišli smo tamo jednog ponedjeljka, a dva dana kasnije je, nažalost, sve počelo. Prvo sam s mužem i kćeri bila kod susjeda, a onda otišla kod bratića u München. Taj mi je bratić Branko puno pomogao, bila sam kod njega pola godine, a onda se vratila u Zagreb, k mužu, koji je odmah počeo raditi u školi.

Express: Kako ste doživjeli rat, kako ste se osjećali kao pripadnica srpske nacionalne manjine?

Oni koji su bili ljudi prije rata to su i ostali. Bilo je svega i svačega, ali je neke stvari najbolje zaboraviti i krenuti dalje, kao što sam i učinila.

Express: Nije dolazilo u obzir ostati vani, u Njemačkoj?

Naravno. Muž je radio u školi, kći je išla u školu, vrlo su dugo bili bez mene.

Express: Zaposlili ste se i vi u Zagrebu, a onda ste se svi vratili u Glinu. Kako to?

- Bratić moga muža, Milan Bakšić, postao je gradonačelnik Gline i molio me da se tamo vratim, što sam i učinila. Vratila sam se na mnogo manju plaću od one u Zagrebu i nastavila raditi za bolju Glinu, koju smo jednako voljeli kao svi Glinjani. Puno smo toga napravili za svoju Glinu jer smo je voljeli svim srcem. Povratak je bio euforičan, ali i sa strahom, sretan i tužan istodobno. Nije to više bio grad u kojem smo živjeli prije rata.

Express: Jeste li, kao Srpkinja, imali problema?

Pa nije bilo lako, uvijek je bilo ljudi koji nisu bili ljudi, ali sve to prođe. Moramo gledati naprijed i probati osigurati bolju budućnost našoj djeci, ne dozvoliti da svi odu iz Hrvatske

Express: Što vas je navelo u politiku? Je li za to zaslužan i Milan Bakšić?

Dijelom jest. Nisam planirala, ali kad su mi ljudi sami skupili potpise za kandidaturu, odlučila sam poštovati njihov trud i barem se kandidirati. To što je HDZ u Glini Milanu radio, nije normalno. Dvaput su mu rušili proračun, ali njega nisu uspjeli srušiti. Samo to je dovoljan dokaz da je tim pojedincima rad za javno dobro pojam koji nadilazi njihove kapacitete - kako one u glavi tako i one u srcu. Njegova energija i ljubav prema ovom gradu, kao i prilika koju mi je pružio te sve što sam zbog toga uspjela napraviti u Komunalcu - obavezali su me da barem nešto pokušam učiniti. Milan je bio čovjek velika srca za sve ljude koji su živjeli u Glini. Mnogo započetih projekata, nažalost, nije uspio završiti, a jedan od njih je i sportska dvorana u Osnovnoj školi Glina.

Express: Stradao je, baš kao i vaš otac, u prometnoj nesreći. Tvrdite da bi Milan i danas bio živ da je dobio adekvatnu pomoć, na vrijeme?

Sigurno. Ja sam ga vidjela kad je sjedao u vozilo Hitne pomoći. Iz uha mu je curila krv, znači da se radilo o ozbiljnoj ozljedi, i tako je trebalo postupati.

Express: Je li vas on ikad nagovarao da se politički angažirate?

Nije. Ja sam s njim išla u osnovu školu i ta je naša generacija, rođena 1961., bila doista posebna. Svi koji smo živi i dalje se redovito čujemo i družimo bez obzira na nacionalnu pripadnost. Milan je samo znao da želim pomoći ljudima, a i on je uvijek pomogao koliko je mogao, kad god sam od njega tražila pomoć za ljude na terenu, uvođenje javne rasvjete, nasipanje putova i slično.

Express: Godinama ste društveno angažirani preko udruge Ljudi za ljude. Koliko možete pomagati sa svoje službene pozicije, je li suradnja s Gradom išta bolja?

Radim ‘gerilski’, izvan sustava, iako imam neku titulu i dužnost. Imala sam sreću da su me okružili ljudi koji su i sad, nakon potresa, uz mene 24 sata na dan i pomažu mi, uzimaju slobodne dane na poslu na kojem ih netko i plaća te volontiraju sate i sate u Glini - dogovaraju kontejnere, pomoć i sve ostalo. Suradnje s gradonačelnikom do potresa nije bilo. Od potresa nekako smo podijelili zadaće, čujemo se, ne riješi svaki put sve što tražim, ali vidim da se potrudi. Ni on ni ja nismo Glina. Glina su ljudi, a kad imate gradsku upravu u kojoj gradonačelnik i zamjenica većinu mandata ne komuniciraju, onda najviše zbog toga ispaštaju građani. I to me jako rastužuje.

Express: Kako se vaša obitelj nosi s vašim poslom? Imate kći i unuku, uspijevate li biti baka, zamatati sarme?

U čudu sam jer me se još nisu javno odrekli! Oduvijek mislim da su zahvale političara obiteljima klišeji iz američkih filmova. Ali otkad sam izabrana za zamjenicu gradonačelnika, oni su ti koji najviše ispaštaju. Ili me nema, ili ih opterećujem problemima drugih, ili su oni opterećeni brigom za mene - hoću li negdje sletjeti autom dok obilazim sela kojih nema ni na karti. Ovaj se posao ne može raditi od 8 do 16, a kako to uvijek biva, najviše zanemarimo one koje najviše volimo. Ali imaju razumijevanja za mene jer znaju da pomažem, pa često onda i tako, zajedno pomažući drugima, provodimo obiteljsko vrijeme. Moja hrana za dušu i srce je otići s unukom i kćeri podijeliti pomoć koju prikupimo, ili četvrtkom sjesti u auto sa suprugom Dinkom i otići u Zagreb na okupljanje inicijative Ljudi za ljude u Martićevoj. Bez njih ne bi bilo ni mene, a za sarme je maherica moja majka.

Express: Nikome stranački ne pripadate. Košta li vas to, i čega? Ima li ultimatuma?

SDSS mi je nudio članstvo i sve pogodnosti koje idu uz to, ali iznevjerila bih i sebe i svoju obitelj, kao i pokojnog šogora, kad bih pristala biti dio nečega u što ne vjerujem. Naravno da otežava, i naravno da je bilo i uvijenih, ali i manje uvijenih prijetnji i ultimatuma, no ja ne očajavam, a nemam ni razloga za to. Kad imate Ljude za ljude, koji u dvije-tri humanitarne akcije uz pomoć dobrih ljudi prikupe više od stotinu tisuća kuna pa kupimo peći, obnovimo ljudima kuće i život, kupimo im kućicu nakon što je njihova izgorjela u požaru, a Zelena akcija, opet uz pomoć dobrih ljudi, omogući struju iz Sunca za 15-ak domaćinstava koja je nisu imala više od 15 godina - shvatite da se može i bez stranke. Shvatite i da ih najviše boli kad nas nekoliko ‘luđaka’ u slobodno vrijeme napravi više dobra nego oni za izdašne plaće, a još i svojim radom jasno pokazujemo koliko oni ne rade. A iz HDZ-a me nikad nisu ni zvali da se učlanim, ha ha ha.

Express: Ne podnosite netoleranciju, mržnju... Podrazumijeva li to onda i, na primjer, gay friendly stav? Čemu ste učili svoju kći, a čemu sad unuku?

Ja sam prvo friendly osoba, a tek onda friendly političarka. Mene zanima je li netko pošten i dobar, a ne s kim spava. Seksualna orijentacija tek je dio osobnosti svakog od nas, i to sigurno nije nešto na osnovi čega bih ljude prihvaćala ili, ne daj Bože, odbacivala i kritizirala. Nisam morala ni kći, a sad ni unuku, učiti nekim određenim lekcijama. Kod nas se uvijek poštovala svaka osoba, a svi živimo pod motom - pomozi ako možeš, a ako ne možeš, onda barem nemoj odmagati.

Express: Imate li i većih političkih ambicija? Kako se nosite s popularnošću?

Jedina mi je ambicija u ovom trenutku uz pomoć dobrih ljudi nabaviti još 50-ak stambenih kontejnera da smjestimo ljude. Sad pričati o svemu ostalom ili lokalnim izborima mi je bespredmetno. Pojedinci zazivaju moju kandidaturu za gradonačelničku funkciju, ali iz poštovanja prema svim građanima Gline to je odluka koju ću morati donijeti nakon što sve ovo prođe, i uz puno promišljanja. Nije to odluka poput one hoćemo li danas za ručak meso ili ribu. Vođenje grada koji je ranjen bio i prije potresa nije šala nego ozbiljan posao koji zahtijeva ozbiljnu ekipu. Gradonačelnica je tu isturena figura, ali bez tima ljudi u samom gradu i gradskom vijeću, koji su spremni prionuti na posao, uspjeha nema.

Kad je o popularnosti riječ, danas si popularan, sutra nisi.

Express: Kakvo je hrvatsko društvo, kako ćemo se iskobeljati iz svih jada i podjela?

Naše je društvo napaćeno, pomalo zapušteno, ljudi su opterećeni borbom za golo preživljavanje, a izabrani političari više ni ne tvrde da je to što nam pada po glavi kiša. U isto vrijeme društvo smo koje unatoč svemu navedenom prikupi 40 milijuna kuna za liječenje Mile Rončević, društvo koje neumorno donosi donacije svakog četvrtka pred Booksu, osigurava inkubatore i respiratore za nedonoščad, društvo koje zakrči ceste na Baniji i u 24 sata od potresa ne znam ni sama kako osigura ljudima krov nad glavom. Društvo smo u kojem navijačke skupine zaborave razlike i zajedno pomažu, društvo koje odrađuje posao koji bi trebala raditi država jer je za to imamo, i plaćamo kroz poreze i doprinose. Čini mi se da je ‘kvaka’ da taj potencijal dobrote koji izrazimo kad nas zbliže nevolje ostvarujemo i nakon što one prođu, da budemo ljubazniji i obazriviji jedni prema drugima, da gledamo, vidimo i tražimo ono dobro u ljudima. To je jedini način da krenemo naprijed te svojoj djeci i unucima u nasljeđe ostavimo lijepu, pristojnu i uređenu državu. Vjerujem da to možemo.