News

Komentari 23

Doktor Dražen sam na oceanu: Ne možemo u luke zbog virusa

Doktor Dražen sam na oceanu: Ne možemo u luke zbog virusa

Dražen Grgić je šibenski oftalmolog koji se prije nekoliko mjeseci otisnuo iz Dalmacije do Brazila preko Atlantskog oceana. Uhvatili smo ga negdje na Karibima

Sjedite na kauču, gledate u zid. Isti zid u koji zurite već tjednima. Znate svaku pukotinu, svaki potez boje na njemu. Mjere još nisu popustile, rutina zatvorenog života vas izjeda. U stanu do vas je isto. I u stanu do njega. I dalje. U cijeloj zgradi. I u onoj preko puta. U svim zgradama i kućama ljudi gledaju u pukotine na zidu i čekaju da ovo prođe. 

POGLEDAJTE VIDEO:

 

A zamislite da umjesto u nagomilanu paučinu gledate u pučinu. Beskrajni, modri, opasni i magnetski privlačan ocean. Da tisućama nautičkih milja oko vas nema ničega, nikakve korone, nikakvih potresa, nikakvih gospodarskih kriza. Samo morska voda, vjetar i vaše dvije ruke.

Takav život posljednjih mjeseci živi šibenski liječnik Dražen Grgić. On se otisnuo s naših obala prema Brazilu, ni više ni manje. Zašto? Zbog djece. A i vuklo ga je more. Uredno je preplovio Atlantik, htio se vratiti natrag, ali spletom okolnosti, zapeo je na karipskom otočju. Moglo mu je biti i gore. Čuli smo se s njim. Mi iz stana obloženog uvijek istim zidovima. On iz dalekog Martinika. Tamo ima nekakav slabašni internet.

- Ovo putovanje plod je još davne želje i ljubavi prema moru. Kako sam rođen u Šibeniku i cijelo djetinjstvo proveo uz more i brodove, od malena se razvila ljubav prema moru. Kad god sam imao priliku s bilo kojom vrstom plovila, plovio sam i obilazio u početku bogato razvedeni šibenski arhipelag, a kasnije i sve šire gotovo cijeli Jadran - priča nam Dražen. 

Zašto baš jedrilica?

- Jedrilice su me posebno privlačile jer tu nema ograničenja dosega, jedriš dok god ima vjetra, ne trošiš goriva i koristiš prirodne sile kako bi došao do svog cilja. Do nedavno nisam nikad bio u nekom jedriličarskom klubu niti sam sportski jedrio, već je sve moje iskustvo jedrenja proizašlo prvenstveno iz jedrenja tradicijskim brodovima a najviše iz jedrenja gajetom s latinskim jedrom mojih prijatelja od kojih sam učio i stjecao iskustvo. Vrlo brzo sam osjetio kako mi je Jadran mali, ali za jedrenje dalje nisam imao prilike, ni broda ni vremena. Trebalo je dobrih 50 godina da dođem u priliku da svojim brodom isplovim van Jadrana - pojašnjava liječnik.

I odmah na Atlantik?

- Smatrao sam da je ocean pravi izazov za ono što želim a kako je nama najbliži Atlantik tako je i određena ruta putovanja. Naravno, može se jedriti oceanom na razne načine od svakud, ali za mene je pravi izazov isploviti iz Hrvatske i vratiti se u Hrvatsku - odgovara Grgić.

Kako je sve to krenulo? Odakle se išlo, tko je išao i kako se, dovraga, dovukao do Brazila?

- Na ovo putovanje krenuo sam u siječnju ove godine iz Šibenika s prijateljem Branimirom Vlajom koji me trebao pratiti kroz Mediteran do Gibraltara. Kako zimi Mediteran i nije tako gostoljubiv putovanje se malo oteglo tako da je Branimir morao izaći već u Cartageni a dalje sam nastavio solo - ležerno opisuje svoju rutu kao da se prošetao do dućana. 

A što vuče čovjeka da presiječe ocean?

- Cilj putovanja bilo je brazilsko otočje Fernando de Noronha. Više je razloga za to, prvo to je prelazak na drugu zapadnu stranu Atlanitika do južne Amerike, zatim tu je prelazak ekvatora na južnu hemisferu, a treće to otočje vjerojatno zadnje najočuvanije zaštićeno morsko područje na planeti i jedino na Atlantiku takve vrste koje zaista vrijedi posjetiti. Htjeli smo ovim putovanjem privući i pažnju javnosti na sve veći problem onečišćenja mora, pogotovo plastičnim otpadom i pomoći humanitarnoj udruzi SOS Dječje selo Hrvatska prikupljanjem sredstava za udrugu pozivom na njihov humanitarni telefon 060 9055 na koji način svi mogu donirati simbolični iznos za pomoć djeci bez adekvatne roditeljske skrbi - prepričava Šibenčanin.

Kako se netko uopće pripremi za takvo putovanje? 

- Pripreme za ovo putovanje trajale su godinama, od proučavanja vjetrova, meteorologije oceana, morskih struja, opreme i brodova do priča jedriličara i raznih drugih korisnih informacija. Naravno, neće tu svačiji put biti isti, mnogo toga zavisi o prethodnom znanju i iskustvu a ponajviše o mogućnostima jer razne jedrilice pružaju potpuno drugačije iskustvo jedrenja. Moj izbor pao je na jedrilicu sportskog tipa Farr 33, koja mada je već u nekim godinama još uvijek može postići zavidne rezultate, tako smo Branimir i ja prošle jeseni osvojili čak prvo mjesto u Green Sail regati od Splita preko Mrduje do Milne na Braču. S obzirom da smo oboje u stvari rekreativni amaterski jedriličari, to nam je bilo posebno iznenađenje - ponosan je.

A kako planiraju rutu? Ocean baš i nema semafore i utabananu stazu.

- Ruta za ovaj put određena je vremenskim prilikama jer većina jedrilica na oceanu baš i ne može birati put već on ovisi o sezonskim vjetrovima i morskim strujama. Put od Europe do Amerike nešto je jednostavniji zbog relativno umjerenih i sigurnijih pasatnih vjetrova, dok je povratak puno zahtjevniji. To se u mom slučaju i te kako pokazalo točnim. Do Brazila sam stigao bez ikakvih većih poteškoća čak i prilično brzo, ali je zato povratak pokazao da ocean ima i drugo lice. Gotovo od prvog dana povratka iz Brazila susreo sam se prvo s teškim vremenskim neprilikama u zoni oko ekvatora tzv. Doldrum, zatim oštećenjem kormila, a nedugo kasnije i otkazivanjem dijela elektroničke opreme. Sve je to na neki način danak uvjetima na oceanu i izloženosti soli i vlagi. Nisu to neočekivane stvari ali kada se u kraće vrijeme zbroji njih nekoliko, morate se zapitati da li ste dovoljno spremni da se suočite s najizazovnijim središnjim i sjevernim Atlantikom koji me čekao u povratku - priča Dražen.

I što je na kraju odlučio? Kako se snašao i je li uopće osjetio utjecaj koronavirusa?

- Odluka je pala da se ipak krene sigurnijom rutom prvo na zapad do Karipskog otočja, tamo napreve potrebni servisi, a onda krene na sjevetoistok prema Europi. Međutim baš u to vrijeme svijetom se proširila pandemija covid-19 virusa i vjerojatno po prvi puta od doba kuge i kolere gotovo sve svjetske luke su uvele karantene ili čak potpuno zatvorile svoja vrata za sve brodove. Tako dolaskom na Barbados, najistočniji karipski otok, umjesto da se u miru odmorim i pripremim za nastavak putovanja, upao sam u "zamku" karantene gdje su servisi bili nedostupni, a nabava nekih rezervnih djelova pa i običnih namirnica toliko komplicirana - objašnjava šibenski liječnik.

Imao je sreće. U relativnoj blizini bila je još jedna lokalna posada. Pod lokalna mislimo na Šibenik, ne na Karibe. Mali svijet.

- Ipak sam na Barbadosu uspio sve nekako dovesti u red i opremiti se za nastavak putovanja. Veliku pomoć pri tome pružio mi je baš naš šibenčanin Neno Škorić koji već godinama živi i radi na Barbadosu. Tada sam saznao da je tu još jedna hrvatska jedrilica sa šibenskom posadom. Zoltan, Marko i Filip, nalazili su se u blizini Kariba te su se i oni spremali za povratak u Hrvatsku. Ubrzo smo stupili u kontakt, ali zbog uvjeta karantene oni nisu mogli više pristati na Barbados već su otišli na susjedni otok St. Vincent. Plan je bio da jedrimo zajedno prema Hrvatskoj kako bi bili jedan drugome podrška na, sada zbog virusa, gotovo opustjelom oceanu jer vrlo rijetke posade još plove - priča Grgić.

Ali nije sve išlo po planu.

- Kada smo se pripremili i vidjeli povoljne vremenske uvjete, isplovili smo svatko sa svog otoka s ciljem da se susretnemo na oceanu i dalje nastavimo zajedno, međutim već druge večeri plovidbe došlo je do prekida satelitske komunikacije između nas. Pretpostavljao sam da je neki možda manji kvar na njihovoj strani jer je Zoltan spominjao da je imao neke poteškoće sa satelitskim uređajem, ali ni sljedećeg jutra još nije bilo njihovog odgovora. A onda se dogodilo pucanje pripone na jarbolu moje jedrilice zbog čega sam na nekoliko sati morao stati kako bi ponovno fiksirao jarbol i mogao nastaviti plovidbu. Međutim tada sam saznao da je na drugoj jedrilici u potpunosti otkazao uređaj za satelitsku komunikaciju i da su bili primorani stati na otoku Martinik, odakle su se javili da sigurno još nekoliko dana neće moći nastaviti plovidbu dok ne obave potrebne servise. Tada sam već bio skoro 200nm sjeverno od Martinika i postavilo se pitanje da li da nastavim dalje sam ili negdje na Karibima stanem i pričekam njih. Ponovno zbog situacije sa virusuom meni tada najbliži otoci Gvadalupa ili Antigua nisu bili opcija te je odluka pala da je najbolje da doplovim do Martinika gdje ću i ja moći bolje pregledati i servisirati svoj brod i odakle ćemo moći zajedno isploviti - kazuje Šibenčanin.

Iako je praktički okružen problemima i opasnostima, Grgić je optimističan. Ne boji se i pripremljen je da očekuje neočekivano.

- Oceansko jedrenje ili tzv offshore jedrenje izuzetno je zahtjevno i iziskuje maksimum i od broda i od posade. Ono nikad nije jednostavno ali sada u vrijeme pandemije covid 19 virusa situacija je još i teža jer su mnoge luke zatvorene a nabava i servisi otežani. Ovdje na Martiniku imamo sreću da su uvjeti karantene prilično liberalni naspram drugih luka i većina trgovina i servisa radi tako da se nadamo da ćemo vrlo brzo biti spremni za ponovno isplovljenje prema našem Jadranu. Naravno, tijekom sada već višemjesečne plovidbe bilo je raznih situacija koje bi mogli nazvati opasnima, ali visina ljestvice opasnosti kod ovakvog jedrenja je vrlo visoko podignuta i većina nautičara spremna je samostalno se nositi sa problemima i izazovima. Tako da poteškoće koje sam imao s kormilom ili solarnim pločama i pucanjem pripona baš i ne možemo računati kao po život opasne situacije. One samo zahtjevaju više energije i truda ali nakon uspješno odjedrenog puta brzo se zaboravlja koliko je znoja i žuljeva za to palo a osmijeh brzo izlazi na lice - skroman je Grgić.

A zna li što se trenutno događa na planetu? Kako se nosi s koronavirusom i lokotom koji je obavio oko svijeta?

- Što se događa u svijetu moramo pratiti, ali nas nautičare ne zanima gdje je koji princ ili nogometaš, već koja luka nas prima i gdje se može dobiti opskrba, a pogotovo vremenska prognoza. Na oceanu nemamo straha od virusa, ali u lukama moramo posebno paziti. Nama karantena ne znači baš ništa, jer zbog opskrbe mi i zadnjeg dana možemo pokupiti virus s kopna, tako da tek kad isplovimo i dva tjedna ostanemo zdravi možemo odahnuti i biti sigurni.  Zato posebno moramo paziti na sve kontakte s kopnom. A nakon višetjedne plovidbe oceanom gotovo ni jedna luka nas ne prima kao da ćemo mi s oceana donijeti virus. To je potpuni apsurd i izuzetno otežavajuća okolnost. Vjerujem da će uskoro ipak prevladati malo i zdrav razum a i nove spoznaje o virusu te da će se u tom pogledu život početi normalizirati. - objašnjava nam ovaj pomorac.

Ima i poruku za nas kod kuće, koji i dalje gledamo u zidove. 

- Ploviti se mora, govorili su još i stari Rimljani, zato plovimo i vijorimo našu zastavu na drugoj strani Atlantika unatoč brojnim rizicima. Znam da je Hrvatska već izmučena zbog gospodarske štete nastale zbog pandemije, a u Zagrebu i zemljotresa te da blokada normalnog života i rada sigurno već po malo ide na živce, ali ni to nije ništa drugo doli plovidba kroz neočekivane životne situacije u kojima treba sačuvati zdrav razum kako bi na kraju sačuvali žive glave jer život uvijek ide dalje a pobjeđuju oni koji se najbolje prilagode novim okolnostima - poručio je Dražen Grgić i uputio svima pozdrav s Karipskog mora.

Najčitaniji članci