Emilija je rođena u Tomašancima kao sedmo dijete njezinih roditelja, Adama i Eve. Kaže kako je vrlo zahvalna za svoj odgoj i obitelj s kojom je živjela i puno ih voljela jer su bili uistinu dobri ljudi. Božji poziv osjetila je od malih nogu, a najviše, kaže nam, nakon prve pričesti. Naime, ona je kao dijete prije prve pričesti dobila difteriju i šarlah, teško se razboljela i molila svoje roditelje za posljednju pomast. Iz bolesti se izvukla što je još više ojačalo njezinu vjeru i zacrtalo budućnost u kakvoj se danas nalazi.
- Vjerski odgoj sam zasigurno dobila od majke! Majka se svaki dan molila. Tata je ipak imao druge planove. On je htio da se dobro i bogato udam - govori nam kroz smijeh vesela sestra Emilija.
Njezin otac Adam nije bio u vjeri poput njezine majke pa kaže kako joj je ljubav prema Bogu prenijela majka. Ipak, naglasila je kako joj je drago što je imala takvog oca jer je bio vrlo dobar čovjek.
- Moj tata je bio u duši predobar čovjek. On je svima poklanjao što god da je trebao. Da nije imao za sebe, on bi svejedno dao nekome kome je potrebno - nastavila je.
Na majku je naslijedila ljubav prema Bogu, no na oca veselu narav. Na imanju njezinog oca radili su radnici iz Međimurja koji su svake nedjelje u njihovo dvorište donosili limena glazbala pa bi svi zajedno plesali. Prisjetila se tako kako je otac svake nedjelje s njom radosno zaplesao. Taj veseli duh prati ju i u 100-toj godini života. Kada god je imala priliku zaplesati i razveseliti ljude oko sebe, ona je tu priliku i iskoristila, a danas, kada su joj sestre potpora uz štake i kolica, i dalje ima samostalan i borben duh. Sama se kupa i oblači, a svakog gosta dočeka s velikim veselim osmjehom raširenih ruku.
Emilija je u Tomašancima završila pučku školu nakon koje je došla u Đakovo u Mali Internat. Sa 16 godina odlučila je postati časna sestra. Kada je tu vijest rekla svojim roditeljima, majka joj je samo šutjela i molila, a otac se pak toj ideji protivio, no nikada joj takvo što nije branio.
- Kao sestra od 1954. godine sam počela katehizirati u Đakovu. Nakon toga sam bila u Osijeku u Konkatedrali osam godina. 1971. su me poslali u Njemačku u Freiburg gdje sam u Hrvatskoj katoličkoj misiji, katehizirala djecu 14 i pol predivnih godina. 1986. sam se vratila ovdje u Đakovo i radila u paramentu (radionici za izradu crkvenog ruha). Pred starije dane sam se imala puno vremena baviti svojim hobijem kojeg jako volim - ispričala je bistra sestra Emilija.
Drago joj je što je u životu imala priliku upoznati mnoge dobre ljude, no i što u starije dane ima priliku baviti se svojim hobijem, ručnim radom. Tako je ona izrađivala od raznih materijala anđelčiće i mnoge druge vjerske motive koje njezine sestre rado izlažu za vrijeme blagdana.
- Uvijek nas je obradovala za blagdane. Tako je ukusno i lijepo radila da je to bilo predivno za vidjeti - rekla nam je sestra Slavoljuba Raguž, uz još mnoge riječi hvale za Emiliju.
Pred svoj 100. rođendan izgubila je oštar vid pa sada dane provodi moleći se. Kaže nam kako joj ne može biti ljepše jer u molitvi uživa što je potvrdila i sestra Slavoljuba. Naime, Emilija se nekada toliko izgubi u molitvi da ju sestre moraju zvati na ručak jer Emilija zaboravi pogledati na sat.
- Kratak mi je dan i kratka mi je noć. Kada god se probudim uzmem krunicu u ruke i sretna sam što mogu nizati zdravo Marije - nastavila je.
Kaže kako je ipak tajna njezine kondicije, osim ljubavi prema Bogu, svakodnevan trening.
- Tako vam se ja svako jutro ustajem, perem se sama, oblačim, uzimam krunicu, molim, sjedam, tražim štap i hodam. To je moj trening - opisuje kroz šalu svoj trening sestra Emilija.
Mnogo je teških i bolnih trenutaka imala u životu. Emilija, rođena nakon Prvog svjetskog rata mnogo je toga vidjela, no kaže kako joj je drago što je imala Boga koji ju je kroz te teške trenutke proveo.
- Nema kosti koju nisam slomila, od kukova do ostatka tijela. Mnogo sam bolova osjetila fizički, ali i emotivno kroz život, no Bog je uvijek bio uz mene i pomogao mi kroz te teške trenutke - rekla je.
Kaže kako joj je ipak drago što i u 100-toj godini života ima izvrstan sluh, svoju pamet i drage sestre oko sebe koje su joj uvijek spremne pomoći.
- Ja sam najsretniji čovjek na svijetu jer su oko mene Bog i anđeli. Ako i drugi žele biti tako radosni, neka samo Boga traže. To je moja tajna sretnog života - zaključila je vesela sestra.
