Društvo kojim upravljaju djeca loše je kao i društvo kojim upravljaju muškarci

Samo su stjecaj sretnih okolnosti (postojanje video snimke onoga što se događalo), te solidarnost dijela kolega i učenika, spasili zlostavljanog i fizički napadnutog profesora Strojarske tehničke škole Frana Bošnjakovića od istražnog zatvora, robije, gubitka posla i konačne socijalne smrti u šezdeset i prvoj godini života. Sve to profesoru bi se dogodilo, jer se usudio uzvratiti na-padačima. Ne zato što je, eventualno, prekoračio granice nužne obrane nego zato što se uopće branio.

Uhitili su ga, zatvorili, ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs pred svekolikom je publikom HRT-a najavio njegov otkaz, a napadačima je, kao i njihovim razrednim kolegama i kole-gicama, koji su nijemo asistirali napadu, ili su navijali za napadače, Fuchs obećao izvanrednu psihološku pomoć. Nakon što se pojavila video snimka, i nakon što je postalo jasno da su učenici fizički napali profesora, ministar mu se nije ispričao. Premda su njegove riječi izgubile izvršnu snagu - jer profesor, ipak, neće dobiti otkaz - one nisu povučene, pa su ostale da traju kao uvreda, poniženje, verbalni šamar profesoru, kojega su njegovi učenici već tukli i nazivali četničkim vojvo-dom.

Na kraju, profesor je završio na bolovanju, što znači da će mu plaća biti umanjena. A učenici koji su ga vrijeđali, zlostavljali i fizički napali, preciznije njih (samo) četvorica, dobili su - opomene. Dvojica, opomene pred izbacivanje iz škole. Nema nikakve sumnje da će se sva četvo-rica po školi i po kvartu ovim opomenama dičiti kao s odlikovanjima. Napadnuti profesor je, u to nema nikakve sumnje, žrtva filijarhata u Hrvatskoj. Naime, kao što (većina) žena i djevojaka, koje zlostavljaju i tuku njihovi muževi, braća ili očevi nisu tek žrtve svojih poimeničnih zlostavljača, nego su i žrtve patrijarhata - društva u kojem muškarci imaju pravo na istinu - tako ni profesor Strojarske tehničke škole Frana Bošnjakovića nije samo žrtva svojih zlostavljača, nego je i žrtva filijarhata - društva u kojem djeca imaju pravo na istinu. Patrijarhat smo naslijedili, njime su prožete naše formalne i neformalne institucije, kao i načini mišljenja i življenja, dok je filijarhat djelomično pošast novog doba. Već je i samo djetinjstvo relativno novi koncept i i-zum (ne biste vjerovali, ali prije dvjesto godina djetinjstvo nije postojalo u društvenoj svijesti, niti se doživljavala razlika između djece i odraslih), a filijarhalni načini društvenog funkcioniranja proizlaze i iz same biti modernog kapitalizma. Djeca su vrlo skupa, djeca mnogo troše, cijelo društvo upra-vljeno je prema njihovoj dobrobiti i napretku. Djeca rastu, stalno im trebaju nove cipele, hlače, ma-jice. Djeca se razvijaju, trebaju im novi gadžeti, mobiteli, strojčeki koji svijetle i rade piju- piju… Ciklusi djetinjstva idealni su ciklusi zrelog kapitalizma. Smisao marketinga i ekonomske propa-gande je u tome da roditelji, ili svi odrasli, stalno budu ucijenjeni dječjom dobrobiti. Ni državi takva ucjena nije mrska: građani su poslušniji i lojalniji ako su zabrinuti za svoju djecu…

Filijarhat proizlazi iz iste vrste primitivne, pojednostavljujuće svijesti kao i patrijarhat. Kao što muškarac ima pravo nad ženom i nad cijelom obitelji, tako i dijete (ili djeca) ima pravo nad društvenom zajednicom. Kada se Tomislav Tomašević ili Danijela Dolenec hvale vrtićima koje je sagradila njihova vlast, oni podrazumijevaju da unutar zajednice ne postoje skupine građana ko-jima ti vrtići nisu potrebni. Jer tko bi se uopće usudio reći da mu ne treba vrtić? Filijarhat kao i patri-jarhat računa na to da se njegove žrtve neće usuditi da proturječe. Pritom, filijarhat nije ni lijevi ni desni. Premda iza većine djevojčica i dječaka koji bi vas zlostavljali stoji agresivni patrijarhalni otac, koji će vam razbiti nos pobunite li se protiv njegova mezimčeta. Ali i majka, koja će vam također razbiti nos…

U većinu zagrebačkim restorana ne možete ući sa psom. Međutim, ne postoji - ili ovaj res-toranski gost ne zna za takav - restoran u koji ne možete doći s djecom. Psi u restoranima u pra-vilu su tihi i mirni. Djeca često nisu takva. U filijarhalnom društvu podrazumijeva se da ste dužni pognutih šija i bez prigovora podnositi dreku nečije djece. O ugostiteljskim objektima kao dječjim trkalištima i igralištima da i ne govorimo. Zašto djeca smiju bezglavo juriti po kafiću, sve uz urlike od kojih se grče lica svima, osim njihovim roditeljima? Zato što je to u filijarhatu normalno. I zato što se u filijarhalnom društvu djeca ne socijaliziraju u društvo odraslih, nego se odrasli socijaliziraju u društvo djeca. Otprilike kao da živimo u dječjim vrtićima.

Ne bi sve to bio problem da nije nastavka: u dječjem svijetu, u svijetu beskrajno pro-duženog djetinjstva, nekako je i normalno, i obično, i logično da dojučerašnja djeca, a današnji adolescenti i sedamnaestogodišnjaci mlate profesora, nazivaju ga četničkim vojvodom, vrijeđaju njegovu pokojnu ženu… Djeca vole ispitivati granice mogućega. Djeca često kinje drugu djecu. Naravno da kinje i odrasle ukućane, ukoliko im oni to dopuste. Ali kada počnu kinjiti druge odrasle ljude, recimo svoje učitelje, nastavnike i profesore, tu onda nastaje ozbiljan društveni problem. Takva djeca nekad su nazivana maloljetnim delinkventima. Preodgajana su u domovima za maloljetnike. I možda je društvo prema njima znalo biti grubo i nepravedno. Ali bilo je nezamislivo da se društvo prilagođava njima i njihovim mentalnim i emocionalnim sklopovima.

Djeca koja se nisu socijalizirala unutar svijeta odraslih nekad su prosto nazivana neodgojenom djecom. Ako bi roditelji željeli upravo takvo dijete, društvena zajednica ostajala bi, uglavnom, nemoćna. Ali nikome nije bilo ni na kraj pameti da roditeljima pomaže da imaju upravo takvu djecu. Zato što djeca, ipak, nisu zajednička briga, kao što nisu ni zajednička radost. Vaša djeca samo su vaša djeca, a mi imamo pravo da nemamo ništa s vašom djecom. Jednako kao što imamo pravo da nemamo ništa s vama. Građanska zajednica je dobrovoljna zajednica. Poreze plaćamo i zato da ne bismo morali imati ništa jedni s drugima. Osobno, poreze plaćam da bih bio slobodan od nečijeg patrijarhata. I od nečijeg filijarhata.

Prije nekoliko godina na jednome zagrebačkom fakultetu zabranili su roditeljima da dolaze sa svojim kćerima i sinovima na prijemni ispit. Mame i tate na to su se pobunili, govoreći da je za njihovu djecu to preveliki šok. Doista, šokantno je, nakon što su ih prethodnih dvanaest godina vo-zili u školu i iz škole, da prvi put u životu sami moraju ući u obrazovnu ustanovu. Općenito, da prvi put u životu sami moraju nešto za sebe učiniti. Vijest o tome objavljena je negdje na marginama javnog interesa, baš kao da se tiče nekih čudnih i ekscentričnih roditelja i njihove čudne i eks-centrične djece. A zapravo je to trebala biti glavna vijest u dnevniku, trebao je to biti glavni naslov na svim novinskim naslovnicama. Pitanje kada i kako u Hrvatskoj završava djetinjstvo ne tiče se, naime, samo roditelja i njihove djece, nego se to pitanje tiče sviju nas. A tiče nas se upravo zato što prethodno nismo znali živjeti s djecom i uz djecu, niti smo umjeli postavljati granice između sebe i njih, nego smo ih bez kriterija propuštali u svoj svijet. I tako su jednoga dana fakulteti postali dječji vrtići.

Samo stjecaj sretnih okolnosti spasio je zlostavljanog i napadnutog profesora Strojarske tehničke škole Frana Bošnjakovića da ne doživi sudbinu Ane Magaš, žene koja je potegnula nož na muža zlostavljača i završila kao žrtva patrijarhalnog društva. Kao doživotni zatočenik naših savjesti. Sad bi trebalo iskoristiti upravo taj stjecaj sretnih okolnosti i dovesti priču do kraja, tako da se zaštite sve buduće žrtve filijarhata. A njih je, na žalost, na sve strane. U školama, na ulicama, po restoranima, na fakultetima, na stadionima. Pritom, kao što dokidanje patrijarhata nikako ne može biti na štetu muškaraca, nego upravo suprotno, tako ni dokidanje filijarhata ne može biti na štetu djece. Dobro je odrasti, jer malo što je u životu tako bolno i neprijatno kao djetinjstvo u odrasloj dobi.