Dubravka ima samo dva prsta, ali to je nikada nije sputavalo...

Moja me djeca nekad znaju nacrtati s dvije ruke. Jednom sam ih pitala: Zašto me tako crtate kad znate da imam samo jednu ruku? Sin mi je odgovorio: Joj, mama, mi ti na to nekad skroz zaboravimo, rekla je Dubravka Novak (36) iz Hrastovljana kraj Varaždina. 

Dubravka Novak žena je sa jednom rukom i samo dva prsta, ali je u životu napravila više nego mnogi s deset prstiju. Sretno je udana, majka je troje djece, a uz to od prošlog ljeta je i vlasnica dječjeg vrtića. Njezina joj invalidnost nije tabu, ne srami se ničega i život živi bez sputavanja. Od djetinjstva je imitirala sve što rade njezini vršnjaci pa je tako još u osnovnoj školi naučila voziti bicikl, a danas svakodnevno vozi auto, a prilagođen je jedino automatski mjenjač. Ona obavlja sve svakodnevne aktivnosti, prosto jer sebi nikada nije dozvolila da kaže- Ja to ne mogu.

- Ako nemaš ruku, pa imaš noge, imaš zube, imaš nešto drugo. Ne treba se bojati. Sve što treba je pokušati- kaže Dubravka.

Mnoge su joj se stvari u djetinjstvu činile nemoguće, ali kaže da je njeno sretno odrastanje ključno za sve ovo što je do sada postigla. 

- Roditelji me zbog invalidnosti nikad nisu skrivali niti zatvarali u kuću. Družila sam se s djecom koja su me odlično prihvaćala i nisam se osjećala drugačijom. Sve što su oni radili s dvije ruke, radila sam i ja s jednom. Na takav moj stav puno je utjecao i moj otac. Nikada mi nije dozvolio da odustanem, a ako bih i pomislila reći da nešto ne mogu, on bi me pitao- A jesi li probala? – veselo kaže Dubravka.

Dječji vrtić ''Duda'' u Hrastovljanu, koji je otvorila sa suprugom Mirom, prvi je vrtić u općini Martijanec. Dok je Miro radio, Dubravka se brinula o njihovoj djeci, Sari i blizancima Eriku i Roku. 

- Nikad nisam htjela ovisiti ni o kome. Htjela sam imati nešto svoje, raditi, zarađivati i skrbiti za obitelj jednako kao moj suprug. Malo sam razmišljala i shvatila da bi otvaranje vrtića bio idealan pothvat. U našoj općini Martijanec, naime, nema ni jedan vrtić. Najbliži je čak osam kilometara udaljen odavde, a drugi deset. Ta dva vrtića su popunjena i djeca nemaju gdje. Odlučila sam da ću to promijeniti. I uspjela sam – ponosna je.

Vrtić raspolaže modernom opremom te brojnim igračkama od kojih su neke donirali roditelji i drugi ljudi i institucije, a zaposlila je tri odgajateljice te kuharicu. Iza vrtića je i veliko zemljište koje je Dubravka također kupila na kredit, a u njemu su voćke te klupice koje je izradio njen suprug. Vrtić može prihvatiti oko 50 djece. 

- Istina, ja mogu sve sama, ali da nije bilo potpore i uvjeravanja prvo mog oca, a potom i mog supruga da se ne trebam ničega plašiti, ne bih danas bila ovakva. Nisam željela živjeti od mirovine, htjela sam zarađivati, i suprug me je u tome podržao- kaže Dubravka. 

Svaki je posao na svoj način težak i lijep, ali joj se čini da su brojni poslovi koji se smatraju ženskim su uglavnom oni manje plaćeni, poput poslova u tekstilnoj industriji. Čini joj se da je diskriminacija prema ženama veoma izražena, ali da su djelomice ona za to i same krive.

- Iako se od toga odmičemo, mi i dalje živimo u svijetu u kojem se smatra da je ženi mjesto u kući. Ako se ne pobunimo, mi to onda same dopuštamo. Žene su i dalje zlostavljane, kako u okviru obitelji, tako i na radnim mjestima, a još velik broj žena šuti o nasilju koje trpi jer se boji što će reći susjedi, rodbina... S druge strane, plaše se ostati trudne kako ne bi izgubile posao. I što je to nego diskriminacija- strogo govori Dubravka.

Usprkos tome, ne misli da živimo u muškom svijetu, a tako razmišlja jer su i oko nje, ali i u javnosti brojni primjeri uspješnih žena, kako u poslovnom svijetu, tako i u politici ili poduzetništvu. Prema njenom iskustvu, žene su daleko bolje u kućanskim poslovima i odgoju djece, posebno jer su bolje organizirane i planiraju unaprijed.

- Ne kaže se bez razloga da "žena drži 3 ugla kuće, dok muškarac samo jedan". A tko je donio muškarce na svijet ako ne žena? Ipak, bez nježnog zagrljaja suprotnog spola ipak bi to sve bilo teže. Koliko god da smo jake, ipak nam treba netko da nas još ojača- kaže Dubravka.

U Hrvatskoj je ljuti to što su žene manje zaštićene na poslu u odnosu na muškarce

- Žena ide na bolovanje zbog porodiljnog barem jednom u svom radnom vijeku i nitko joj ne garantira da će je čekati njezino radno mjesto. Kod žena u većini slučajeva trpi ili karijera ili obitelj. Žene su snalažljive i nađu rješenje svih problema pa i ako treba da rade i više poslova u jednom danu. Važno je da se emocije ne upliću u posao, ali, ako žena može roditi dijete onda može sve. Muškarac to, ipak, ne može- smije se Dubravka.