Ediju je bomba raznijela pola lica: Kirurzi ga uspjeli spasiti

Danas život gledam drugim očima, bez samosažaljenja ili tuge. Sretan sam što nisam gore prošao, govori Crikveničanin Edi Zubović (60). 

Prvog dana Oluje, 4. kolovoza 1995., granata mu je teško ozlijedila polovinu lica i ruke. Dio usnice nije imao, kosti vilice su popucale, a nakon brojnih operacija osmijeh mu je na lice vratio maksilofacijalni kirurg iz Medicinskog centra Sveučilišta Washington u Seattleu, japanski kirurg dr. Murakami. 

- Ranjen sam kraj sela Zalužnica, 20-ak kilometara od Otočca. Moju je pukovniju zapao jedan od najtežih položaja. Krenuli smo kroz šumu. Neprijatelj je saznao za našu poziciju i našli smo se pod jakom minobacačkom vatrom. Zalegao sam, stavio pušku iznad glave i čekao - prisjeća se Edi. 

Nakon desetominutnog napada dobili su zapovijed da se glavnini naših snaga priključe bočno, kroz minski sumnjivo područje. Opet je počelo granatiranje. 

Suborci su bili zaprepašteni: 'Pola lica mi je bilo razneseno'

- Legao sam na zemlju, na ruke sam položio glavu i čekao. Odjednom mi je glava poskočila gore, a kad sam ustao, niz lice mi se slilo puno krvi. Vidio sam svoje ruke, lijevog palca nije bilo, desni je visio, a lijevi kažiprst mi je bio raspolovljen. Ustao sam, uzeo pušku i doviknuo suborcima: ‘Ranjen sam’. Shvatio sam da me gledaju sa zaprepaštenjem jer mi je pola lica bilo razneseno. Oko se jedva držalo. Odora mi je bila zalivena krvlju, osjećao sam kako mi visi pola gornje usne - svjedoči Edi. 

Od ranjavanja do dolaska u riječku bolnicu prošlo je 19 sati. 

Kosti čeljusti su preslagivali i vezali žicama

- Dr. Car, Lučin, Žgaljardić, Juretić i Kirin, sve iskusni kirurzi, borili su se za moj život. Rekli su mi da ni sami nisu znali odakle bi počeli kako bi mi rekonstruirali lice. Morali su mi izvaditi kosti gornje čeljusti koje su bile raznesene te ih ‘presložiti’ i povezati žicama - govori Edi. 

Dva je mjeseca jeo na slamku, a onda je opet morao na nove zahvate. Trudio se ružne misli odbaciti od sebe. Frustriralo ga je što nema palčeve, pitao se što će sad bez prstiju kad toliko voli preciznu tehniku. Godinama poslije, od dr. Tomljenovića iz Crikvenice saznao je da u zagrebačku bolnicu Dubrava dolaze strani kirurzi. Dr. Murakami je čuo za njegov slučaj i odmah rekao kako mu želi besplatno pokušati pomoći. 

- Kako mekog tkiva uopće nisam imao, uzeo je dio moje donje usne sa živcima i žilama te ga presadio na gornji dio. Postavio mi je i ‘peteljku’ koja je spajala gornju i donju usnu. Doktorica Naranča Alijanović mi je zatim uklonila peteljku i manjim zahvatom usnu povećala - prisjetio se Edi. Dr. Murakamiju je poklonio uokvirenu pašku čipku.

U mirovini je i više ne želi ići na operacije 

Moje smijanje više je nalikovalo na deranje. Tek nakon što mi je dr. Murakami vratio osmijeh, iskreno se smijem, govori Edi. 

Željko Hladika/24sata

Sad je umirovljenik, a vrijeme krati prebacujući muziku sa starih gramofonskih ploča u digitalni oblik. Sretan je, kaže, što može govoriti jasno i bez šuškanja. Iako ni danas ne diše najbolje na nos, više ne želi ići estetske zahvate.