News

Komentari 0

Express: Naša budućnost je u novom srednjem vijeku...

Express: Naša budućnost je u novom srednjem vijeku...

Zoran Roško u novom romanu ‘Bogart i Seranoga’ ne iznevjerava očekivanja u temeljnom: psihodelični trip je čitatelju garantiran, a riječ je o mješavini krimića, grčke tragedije i futurizma

U svom trećem romanu “Bogart i Seranoga”, što ga je upravo objavio zagrebački naladnik OceanMore, Zoran Roško ne iznevjerava očekivanja u temeljnom: psihodelični trip je čitatelju garantiran. U prethodnim romanima “Ljepota jede ljude” i “Minus sapiens” Roško je postavio svoje stilske, poetičke koordinate i “navikao” čitatelje na stalno, zavodljivo pripetavanje s njegovim, inovativnim, “roškofrenim” jezikom proze. Kako sve to izgleda u novom romanu?

U teoriji i praksi, kad je transponiramo iz romana i/ili inverzno? Sugerira se naslovom romana, nešto i bilješkom na koricama knjige: riječ je o “mješavini krimića, grčke tragedije i homeopatskog futurizma”. Tu je upitnik, od tuda krećemo u razgovor s autorom.

Express: Lukavo ste nam, blagotvorno, postavili Bogarta kao prototip žanrovske igre s krimićem. A grčka tragedija ionako nije žanr, nego (literarni) usud, basso continuo, uzemljenje? I to zato što ‘grčke tragedije ne govore o ljudima, imaju taj neljudski, tragički višak’? Što ste htjeli (sebi) pokazati ovakvom proznom igrom?

Htio sam vidjeti koliko jednostavan mogu biti. Uglavnom su se čak i moji dobronamjerni čitatelji žalili da pišem tako da, čak i kad im je sve izvrsno, ništa ne razumiju. To su, naravno, bila pretjerivanja jer svi su barem slutili da je glavni point baš u tome - da je upravo razumijevanje najveći promašaj i velika opasnost. Ako ne razumiješ, znači da si na dobrom putu. No tu sam si zloglasnu propagandu postavio kao svojevrsno oulipovsko ograničenje, Georges Perec je napisao roman bez samoglasnika e, ja sam se namjerio napisati roman bez ‘roškofrenije’, bez sve te psihodelije. No problem je bio što je jedna od osnovnih tema romana, spajanje ljudi i algoritama, prirodni izvor mineralne psihodelije, jer nemoguće je spojiti organsku i anorgansku inteligenciju, a da ne dođe do ‘tragedije’, do kuršlusa, do eksplozije. Roman je pokušaj usporene snimke te eksplozije. Junaci grčke tragedije, koji se pokušavaju ‘spojiti’ s bogovima, imaju taj višak koji ih čini tragičnima, ljudi koji se spajaju s algoritmima imaju višak koji ih čini komičnima (iako je i svaka tragedija zapravo komična, jer se radi o nekom pretjerivanju). U ovom se romanu mogu pohvatati (gotovo) sve niti, pa je možda riječ o tragi-psiho-komičnom realizmu. Inače, književnost koja omogućuje laku identifikaciju s likovima zaista je lakša za čitanje, ali tanka je u razumijevanju (suvremenog) svijeta, i zato je sve manje realistična.

Express: Kakav je krimić u kojemu se ubojstva trebaju tek dogoditi, a likovi se fraktalno umnažaju, svjesni jedno vlastite nepouzdanosti, općenite nepouzdanosti u liniju života? Na terenu vašeg ‘Bogarta i Seranoge’ ‘nalazimo’ se u futurizmu bez budućnosti: sve se već dogodilo, a prošlost je ta koja se mijenja, u tehnološki (ne)predvidivom svijetu kojim vlada logika algoritma. I što je najbolje, ta nam je (ne samo romaneskna) algoritamska logika, sva ona izvan konvencionalne dijakronije, itekako bliska: kako na to gledate?

U klasičnom romanu veliki je naglasak na koincidencijama, lik ode nekamo i baš tamo sretne tog i tog, što radnju odvede prema još većoj koincidenciji - roman je izvorno bio kolekcija koincidencija. To je bilo moguće zato što je postojala budućnost, golem splet putanja koje uvijek nekamo vode, šire se i sretnim podudarnostima koloniziraju prostor i vrijeme. U modernizmu, i naročito u postmodernizmu, ‘sretno’ osvajanje svijeta zapalo je krizu: pouzdano postoji samo vrijeme, svi prostorni identiteti su nepouzdani, prošlost i budućnost su istovrijedni, pretapaju se, jer su oslobođeni prostora. No sad, kad više nema budućnosti, mijenjati se može samo prošlost. A to je ono što radi algoritam: u golemoj bazi podataka on otkriva uzorke koji su cijelo vrijeme bili na djelu, ali samim zapažanjem tih uzoraka prošlost se mijenja, algoritam otkriva novu prošlost, ono što mi nismo mogli zapaziti da se zapravo događalo. Sad postoji golem, nepredvidiv bazen prošlosti koji nudi mnoštvo opcija, ne zato što one nekamo vode, nego baš zato što budućnost više ne mora nikamo voditi, ona je sad samo proračunski resurs. Na neki način sama budućnost je stvar prošlosti, stvar s kojom se kalkulira, koju se obrađuje kao materijal. Preostale su nam samo ‘nesretne’ podudarnosti. Ako to zvuči apstraktno, u tome i jest point, u novom neljudskom svijetu glavni likovi su apstrakcije, a ne ljudi.

Express: Homeopatski futurizam? Prepustili ste nam da se kao čitatelji ‘hrvamo s anđelima’ znajući da je homeopatski učinak... kakva točno stvar? Kao i pojava ‘aplikacije ChandlerAI’ u romanu umjesto ‘klasičnog’ lika. Aplikacija je, naime, ‘nahranjena svim poznatim djelima književnika Raymonda Chandlera te okrutnim metodama uvježbana da u stvarnom vremenu opiše događaj koji se ili upravo događa ili se dogodio u prošlosti’. Poznajući Chandlerov literarni svijet, njime brže i lakše ‘operiramo’ u nekoj čitateljskoj sinesteziji, to jest pretpostavljenoj aplikaciji: to nam ne djeluje kao sarkazam...

U romanu je uloga te aplikacije da izvorna Bogartova sjećanja prekrije fikcijom, da njime kao osobom manipulira, no ta fikcija postala je njegova nova stvarnost, bolja i točnija od izvorne. Luckaste prerade prizora iz Chandlerovih romana više govore o Bogartu nego ono što je on zaista doživio, i što više nikoga ne zanima. Kao kad se, primjerice, svoga djetinjstva sjećaš po filmovima koje si tad gledao - pamtiš kako si doživio neki film, a ne kako si s dečkima igrao nogomet, to ti je potpuno isparilo. Laži i fikcije nisu tu samo da nešto prikriju, nego i da ispune, da stvore ‘nešto’, da pokrenu, da spase što se spasiti dade. Životi ljudi najčešće su prazni, tek s tuđim fikcijama i oni počinju ‘na nešto sličiti’, na golim zidovima odjednom osvanu živopisne tapete. To je glavni razlog zašto ljudi postaju religiozni fanatici - napokon u njima zaživi nešto snažno, što ih pokreće. Tuđa fikcija postaje njihova najintimnija istina.

*Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 18. prosinca

Najčitaniji članci