Goran Bogdan: Žalosti me što je gola Lucija izazvala sablazan

Po godinama pripada mlađem naraštaju zagrebačkih glumaca, ali Goran Bogdan već ima iza sebe prilično bogatu biografiju. Još je 2006. godine, na prvoj godini Akademije dramskih umjetnosti, počeo igrati u ZKM-ovim predstavama, a u međuvremenu je postao i stalni član njihova ansambla. Osim desetak kazališnih predstava u kojima je igrao, u svoju je biografiju upisao i pregršt kratkometražnih i nekoliko dugometražnih igranih filmova, od kojih je posljednju veću ulogu odigrao u filmu “Sonja i bik”. Glumio je u Brešanovu “Svećenikova djeca” i filmu Ivana Livakovića “Svinjari”, koji je upravo u postprodukciji. Televizijska ga publika pamti po reklamnom spotu za jednog teleoperatera u kojem se pojavljuje s Emirom Hadžihafizbegovićem, kao i po ulogama u brojnim domaćim televizijskim serijama, a oni koji prate alternativnu domaću scenu, znaju da Goran svira i gitaru u postrock-bendu Luni Megumi.

No tom svestranom glumcu, koji je 2. listopada navršio 32 godine, Akademija nije prvi fakultet. Prije no što se posvetio glumi završio je Ekonomski fakultet i zamalo magistrirao, iako tome danas ne pridaje preveliko značenje.

- Ma, to je nevažno. Nema tu velike pameti. Smatrao sam da je fer prema samom sebi da dovršim taj fakultet i ne bih to ni previše mistificirao niti pridavao tome veliku važnost. Da sam odabrao bilo što drugo, isto bih se tako ozbiljno prihvatio posla i dovršio ga, jer smatram da je to pošteno, kaže Bogdan.

Poslu pristupa vrlo ozbiljno i odgovorno. Kao što je jednom rekao, nikad nakon neuspjeha ne traži krivce jer je za uspjeh potreban samo rad, rad i rad.

- Ako ne uspiješ znači da spavaš pet sati previše. Smanji. Ili spavaj svaki treći dan. Ako ni tad ne uspiješ, preispitaj se. Možda ipak onda nisi dovoljno dobar - govori glumac.

To je ujedno i odgovor na pitanje kako je u tako malo vremena toliko mnogo napravio:

- Ne pitajte me kako stižem. Vidi se po mojim podočnjacima koliko malo spavam. Ali uz talent i malo sreće, rad je jedini put da se nešto postigne. Rad je kao prinošenje žrtve talentu s kojim se rađaš. Unatoč svemu smatram da još ne radim dovoljno koliko bih morao. Svjestan sam da bih trebalo više i bolje. Sve te uloge, filmovi i predstave ne govore ništa o mojoj kvaliteti. Jer u mojem poslu nije važna kvantiteta. Važno je kakve su te predstave i kakvi su filmovi. Uvijek sam se trudio da radim u dobrim projektima i to mi je srećom pošlo za rukom. No važno je i kako se osjećam nakon svake uloge. Jesam li zadovoljan s onim što sam napravio?

>>> Više pročitajte u 24sataExpressu