News

Komentari 15

'Govorio sam mu: Brate, molim te, ostani. Nije me poslušao...'

'Govorio sam mu: Brate, molim te, ostani. Nije me poslušao...'

Uspomene na brata nosim u srcu. Ali da, nedostaje mi, jer s njim je otišao i dio mene, spuštena pogleda, otpuhujući dim cigarete, govorio nam je 2018. Zagrepčanin Stjepan Kušić (65)

Za bratom Ratkom, kojemu se svaki trag gubi u kolovozu 1992. godine na bosansko-posavskoj bojišnici, tuguje u svojoj kući u Hrastovljanima kraj Ludbrega, u koju se sa zagrebačkog naselja Kajzerica preselio 2000. godine.

Iako je imao još dva brata i sestru koje je jako volio, Stjepan je, kaže, s Ratkom ipak bio najprisniji. Ratko je od Stjepana bio stariji dvije i pol godine, stoga i ne čudi što je najveći dio njegova djetinjstva protkano uspomenama na Ratka.

Bili posebno vezani 

- Ratko je bio pametan, inteligentan, znao je mnoge stvari, bio je iznimno duhovit. Ali i svojeglav. Dok smo bili djeca, igrali smo nogomet, zajedno svirali - on harmoniku, a ja gitaru, igrali se, družili i ponekad bratski posvađali i potukli - kao i sva braća. No sve ga je više počela zanimati vojska - pripovijeda nam Stjepan.

Kako je Ratko odrastao, kaže, sve je intenzivnije počeo čitati vojne članke, tekstove o oružju. Već na pragu Domovinskog rata Ratko je, tvrdi Stjepan, odlučio braniti zemlju.

- Svi dečki s Kajzerice koji su bili vojno obučeni znali su da ja Ratku ne dam da ide u rat. Tim više što sam završio vojnu školu i znao sam da nije vojno obučen, iako je gutao vojnu literaturu. Ali on nije bio ratnik. Na kraju se pridružio 108. i otišao na ratište, gdje je i nestao. I danas pamtim taj svibanj 1992. godine, i danas ga vidim kako zakopčava zadnje dugme uniforme i oglušuje se na moje preklinjanje i molbe da ne ide. Nije me poslušao. Otišao je i više se nije vratio, a ja ni danas ne znam gdje su njegovi ostaci - otire suzu Stjepan pravdajući se da mu je nešto upalo u oko. Roditelji su im preminuli 1990. godine, u razmaku od svega 30 dana, a njihovom smrću braća su se rasula svatko na svoju stranu.

Ne znaju okolnosti nestanka 

- Svatko od nas živio je svoj život i obitelj se razdvojila. Prije rata, moj Ratko, po zanimanju komercijalist, radio je tri godine u Njemačkoj. Ne bi se javljao mjesecima i onda bi samo banuo kući. Bio je strašno svojeglav, ali u suštini dobar čovjek. Vjerujte mi, do današnjeg dana ne znam kako je on stradao i kako je nestao. Raspitivao sam se kod njegovih suboraca, ali nikad mi nisu ispričali što mu se točno dogodilo - nemoćno širi ruke Stjepan.

I njihov najstariji brat Vlado za života je bio aktivno uključen u potragu za bratom. Pisali su Međunarodnom crvenom križu, raznim institucijama, no do dana današnjeg ni jednu službenu informaciju nisu dobili.

- Zaista sam se raspitivao, pokušavao ga naći s Vladom, no uvijek smo nailazili na zid šutnje. A onda mi je jedan čovjek kojeg sam slučajno sreo rekao da ga je vidio. Na njemu sam vidio da je u strahu. Dok mi je polušaptom šturim riječima govorio o mom bratu, neprestano se ogledavao oko sebe. Šapnuo mi je da će doći do mene doma i sve mi ispričati, ali više se nikad nije pojavio - pripovijeda nam Stjepan.

Na pitanje nada li se da će pronaći brata i što bi mu to značilo, odgovara bez razmišljanja.

- Sve do kraja rata nadao sam se da ću ga pronaći. Sad se ta nada ugasila jer je prošlo previše vremena. Danas imam veliku obitelj, dva unuka, dvije unučice, dva zeta i dvije kćeri, i iako se često okupljamo i veselimo na svoj način, uvijek je i Ratko tu prisutan. Uvijek imate sjećanje, podsjetnik na te sve vesele dane koje smo proveli zajedno. Ali da, naravno da bi mi puno značilo da ga pronađem. Puno, u svakom smislu. Pokopao bih ga uz roditelje na Miroševcu. I znate što? Često ga sanjam. Onakvog kakav je bio kad je bio živ.

Morao je nastaviti živjeti 

U snovima pričamo o djetinjstvu, igrama, a snovi su toliko vjerni jer sanjam u koloru. A onda se probudim i dnevni ritam te prisili da opet potisneš taj loš osjećaj - priznaje Stjepan koji planira na obiteljskoj grobnici uklesati i Ratkovo ime.

- Treba se nadati, u nadi je spas. Ali znate, ne može se živjeti od nade. Mora se i raditi. Bez obzira na to koliko teško bilo i koga smo izgubili, život ide dalje. Mi koji smo živi ostajemo i s time se moramo pomiriti - zaključio je Stjepan na kraju razgovora.

Najčitaniji članci