Građanin EU degenerirao je u čovjeka mase koji samo gunđa

Draga Europo, nedavno sam te opet susreo. Ovaj put bilo je to u Medellinu, vibrantnom, suptropskom, modernim prometom zagađenom gradu u južnoameričkoj Kolumbiji. Svečano si sjedila na svom biku, čak pomalo koketno, s desnom rukom na zatiljku, kao da sjediš za kozmetičkim stolićem i diviš se samoj sebi pred nama nevidljivim ogledalom. Tvoja je lijeva ruka počivala na okrugloj stražnjici životinje, kao da miluješ poslušnoga kućnog ljubimca. Tako posjednuta u bronci tik ispred muzeja, među bučnim uličnim prodavačima i djecom u igri, u potpunosti si ostavljala dojam dominantne matrone. Razlog tome bio je u prvom redu što je posrijedi skulptura najslavnijeg umjetnika Medellina, Fernanda Botera. Botero je poznat po tome da njegove skulpture izgledaju, no da, prilično korpulentno i dobro uhranjeno. Čak i vrabac kod njega dobiva proporcije slona. Ali takvu moćnu i pompoznu ne poznajem te iz grčke mitologije, u kojoj je nastala tvoja priča. Ondje si bila lijepa mlada djevojka koju je grčki glavni bog Zeus oteo u obliku bika. Svi europski učenici prije su učili te priče. U današnje vrijeme čini se da takva vrsta informacija u nastavi nije baš najbolje zastupljena. Doista šteta, mnogo se može naučiti iz prapriča vlastite kulture. Bila si zapravo fenička princeza, iz Fenicije, koja se nalazila na mjestu na kojem danas počinje Bliski istok. To znači da si podrijetlom iz današnjeg Libanona.

Bik iz Grčke oteo je istočnjačku princezu po imenu Europa i odveo je na Kretu, smještenu zapadnije, i ondje ju je silovao – nakon čega je iz tvoje utrobe nastala minojska civilizacija. Potom se tvoje ime preko sjevera Grčke proširilo cijelim kontinentom; kao istočnjačka princeza dala si, dakle, svoje ime kontinentu koji sebe poznaje kao Zapad. Ova nas priča potiče na razmišljanje, draga Europo, sad kad toliki ljudi s istoka i juga na našim granicama preklinju za krov nad glavom, za pomoć, za utočište, a neke europske zemlje tebe, koja nosiš njihovo ime, čak otresito odbijaju prihvatiti, stavljaju iza bodljikave žice ili te puštaju da se utopiš u valovima mora koje nas je povezivalo. Tvoja izmučena, rastrgana zemlja podrijetla, Libanon, trenutačno pruža smještaj većem broju izbjeglica od bilo koje zemlje u Europi. U današnje vrijeme egzotične djevojke na zapad više ne stižu na bijelom biku nego trošnim brodićima i probušenim, prepunim čamcima, ne kao plijen nekoga grčkog podmuklog boga nego podmuklih krijumčara ljudi koji se smatraju bogovima. Priča o strancima koji kucaju na vrata da pronađu smještaj stara je koliko i tvoja tragična priča. U europskim narodnim pričama stranac je često figura koja se neočekivano pojavljuje. On ili ona iznenada bi u predvečerje stajao ispod dvije lipe pored male usamljene kuće i pitao, vidno umoran, za smještaj u sjeniku, za komad kruha, gutljaj vode. Upravo ta neočekivanost bila je razlog iznenađenju – seljaci na imanju, građani u kući okupili bi se oko neobičnog svata, isprva nepovjerljivi, potom, kad bi se stranac pokazao bezopasnim, u pravilu bi mu nudili kruh, vodu i smještaj jer gostoprimstvo je bilo prastara obaveza, a priče koje bi se čule pri čaši vina često bi pokazivale da je stranac imao poseban život, da je preživio tragičan događaj, ukratko: sa sobom bi donio priču koja bi domaćine potaknula na razmišljanje.

Ali kad zamislimo da ispod dva stabla lipe – ne zaboravimo da lipa još od germanskih vremena predstavlja simbol gostoljubivosti - ne stoji jedan dobronamjeran stranac nego iznenada cijela horda, onda se situacija drastično mijenja. Starosjedioci se boje da će grupa stranaca preuzeti vlast, dolazi do prepirke, stranci odlaze spavati u sjenik i na polje iako lije kao iz kabla, a sljedećeg dana seljak se boji da će mu oni doći glave. Sad nastaje posve drukčija situacija iz grčkih mitova: to su uljezi u Odisejevoj palači koji zloupotrebljavaju njegovo gostoprimstvo dok je odsutan i opsjedaju njegovu suprugu Penelopu. Po dolasku kući on ih jednog po jednog skrati za glavu prije nego što ženu nježno zagrli. Granice gostoljubivosti očito su oduvijek bile predmet diskusije. Ovaj primjer pokazuje nam arhetipsku razliku između dvije situacije: s jedne strane pojedinac kojemu se nudi gostoprimstvo, s druge strane horda, grupa koju se doživljava kao prijetnju. Njihova pjesma i buka od koje noću domaćini ne mogu zaspati predstavljaju razlog da ih se sljedećeg dana zamoli da što prije napuste imanje ili kuću. Prije nego što se snađeš, dolazi do nasilja. Jedan stranac ima dostojanstvo lava, cijela horda dosadni učinak štetnih insekata. A kad se pojedinci loše ponašaju, cijelu grupu odmah treba uništiti ili transportirati. Pojedinac nepoćudnog ponašanja postaje izgovor da mase nevoljnika puštaju skončati na hladnoći i u blatu. U ovom potkopavanju arhetipske narodne priče o gostoprimstvu skriva se bolno otrežnjenje. Prema poznatim riječima Carla Schmitta, neprijatelj je vlastito pitanje u obliku čovjeka. Globalizacija i s njom povezane goleme migracije – do kojih je najvećim dijelom došlo zbog arogantne, cinične geopolitike Sjedinjenih Država na Arapskom poluotoku – dovele su do krize u odnosima i oblicima gostoprimstva, posebno upravo u Europi, koja je time postala ne samo izravna žrtva američkih kulturno-političkih promašaja nego je također suočena s krizom univerzalnih prava čovjeka, velike stečevine europskog prosvjetiteljstva. Nitko razuman ne bi opravdavao terorizam, no nema dvojbe da postoje jasno vidljivi geopolitički razlozi za osvetoljubivo nasilje koje nas pogađa.

Sad se pokazalo da globalizacija sa sobom ne nosi nužno univerzalne vrijednosti nego da brisanje granica prije potkopava želju za univerzalizmom jer se relacije ne odvijaju prema očekivanim simetričnim odnosima. To je paradoks čije pojavljivanje stara Europa nije primijetila, a nisu ni vođe Europske unije, ne posve oslobođeni postkolonijalnih refleksa, koji su se zatekli u krizi. Budući da Europa nije igrala odlučujuću ulogu u poslijeratnim geopolitičkim pokeraškim partijama Sjedinjenih Država i uglavnom joj je dodjeljivana uloga poslušnice, nije smislila ni scenarij za ono što se sad odvija uz vrtove njenog teritorija okružene bodljikavom žicom. Njeni su građani uvučeni u neodlučno natezanje, a moralni principi našli su se u bolno zbunjujućoj borbi. Europa kuca na vrata kuće koja nosi njeno ime i biva zatvorena u kamp. Otmica Europe pretvorila se u njenu deportaciju. U socijaldemokratskim socijalnim državama zapadne Europe, kao i u komunističkim zemljama Srednje i Istočne Europe, nakon Drugog svjetskog rata građani su se suočili s oblicima državnog upravljanja koji su im sustavno pružali osjećaj da država odlučuje za njih u svim važnim pitanjima – komunistička Europa doživjela je to u paranoičnom, diktatorskom obliku, zapadna u obliku naizgled demokratskog svjetonazora slobodnog tržišta, koje u jednakoj mjeri ne priznaje pojedinca. Jednima je bila uskraćena slobodna govora, drugi su slobodu izgubili razmaženošću. Građanin Srednje i Istočne Europe bio je talac koji je samo kroz samizdate i ilegalan otpor mogao steći osjećaj da je još punovrijedna individua koja sama odlučuje o tome što želi misliti. Zapadnjaci nakon svibnja ‘68. postaju razmažena, konzumeristička djeca koja svoje mišljenje dobivaju servirano putem prožvakanih informacija sve moćnijih medijskih koncerna. U oba sustava građanin je imao osjećaj da će svaki strukturni problem riješiti država i da će je građani u tome prisilno ili dobrovoljno pratiti. Draga Europo, za to potkopavanje samostalno mislećega, kritičkog pojedinca, danas, kad se kontinent s tvojim imenom nalazi u dubokoj krizi, plaća se visoka cijena. Stari tip odgovornog, informiranoga građanina, kakve su predstavljali ljudi poput Thomasa Manna, pa sve do Helmuta Kohla i Françoisa Mitteranda, kao da je gotovo posve nestao s europske političke scene – uz nekoliko časnih iznimki poput Angele Merkel. Europski građanin degenerirao je u čovjeka mase koji nezadovoljno gunđa.

On osjeća pritisak svjetskog, nemilosrdnoga kapitalizma i ljut je zato što političari koje je odabrao očito također više ne znaju kako bi se ophodili prema vlastitim vrijednostima. Posljedica toga je pasivnost, a biti osuđen na pasivno čekanje predznak je depresije. Ipak je pozoran, odgovaran građanin nekoć bio temelj demokratskog društva: preuzeo bi inicijativu kad bi to situacija zahtijevala i, kao što je napisao Immanuel Kant, mogao je samostalno kritički misliti. Postoji popriličan broj građana koji ti žele uskratiti pristup staroj kući - koji bi ti najradije, kada drhteći izroniš iz mora, glavu opet gurnuli u vodu ili te strpali u gumeni čamac. Ali postoje i oni drugi koji, uz pogrde ciničnih sugrađana i političara, otvaraju svoje srce i nastoje ublažiti patnju koja se odvija pred njihovim očima. Ponekad mislim, draga Europo, da je pravi razdor na tvom kontinentu onaj između te dvije vrste ljudi: onih koji ti svojim srcem i kulturnim dostojanstvom svoga kontinenta pokušavaju pomoći kad te valovi izbace na obalu i onih drugih koji te žele uvrstiti među “barbaroi”, kako bi ih nazvao grčki Zeus: one koji znaju brbljati samo bar-bar-bar, drugim riječima - oni koji ne govore njegov jezik i stoga nisu punovrijedan čovjek. Posljedica je isključivanje i nepriznavanje prava drugih ljudi. Ipak postoji nada, draga princezo iz Libanona. U mnogim zemljama Europske unije u međuvremenu stasa generacija koja otvoreno zahtijeva pravo na inicijativu. Kako po pitanju ekoloških, socijalnih, političkih, tako i ekonomskih tema, očito raste svijest da građani ne moraju pasivno čekati kako bi na sljedećim izborima birali ne zna se koju po redu generaciju nemoćnih političara. Sve veći broj ljudi želi zasukati rukave. Građanske inicijative niču kao gljive poslije kiše, odazivajući se pozivu mislilaca s kraja prošlog stoljeća poput Salmana Rushdieja, Jacquesa Derride i Benjamina Barbera, u gradovima i zajednicama nastoje otvoriti mjesta kojima se krajnja nužda može učinkovitije ublažiti. Preuzimaju vlastitu odgovornost i svakodnevno pokazuju da je građanin itekako važan. Ti građani razumiju da se stare nacionalne države, umorne poput starih tetki koje se, uzdišući, negodujući i prepirući se, brinu samo da se ne ošteti stari namještaj. Očito je da inicijativu više ne preuzimaju nacije nego građani u raznim zajednicama.

To budi nadu iako ih se vrijeđa da su naivni Gutmenschen – komična uvreda koja ostavlja okus pepela i smrti te podsjeća na užasna vremena. No povijest ima vlastito pamćenje. Buduće generacije procjenjivat će nas prema našemu moralnom stavu, kao što mi sad činimo s krizom iz tridesetih godina. Svakog dana, princezo Europo, sve češće vidimo da stare nacionalne države više ne preuzimaju inicijativu u kriznim situacijama; nacionalistički političari nemaju nikakav učinkovit odgovor na ono što se sad zbiva u Europi, povlače se poput bojažljivih seljaka u kuću i iza zatvorenih prozorskih kapaka proklinju prosjaka uz ogradu, nišaneći starim karabinom. Čini se da nacionalistički političari ne mogu razmišljati na suvremen i praktičan način. Opiru se realnosti i ne nude nikakvo rješenje. Pljuju čak i po vlastitoj zajedničkoj europskoj kući – osim kad sami dolaze moljakati novac s kojim se besramno iz Bruxellesa žure kući kako bi ondje pljuvali u ruku koja ih hrani. Zatvaraju ograde i cere se: svoju smo europsku kuću opet dobrano nasamarili. Ovakav oblik prljanja vlastitoga gnijezda govori o slabom uvidu u budućnost kontinenta. Ne preostaje nam drugo, istočnjačka princezo na kolumbijskom konju, nego polagati nade u oživljavanje kulturnog pamćenja i samopoštovanje kontinenta koji nosi tvoje ime. Tu ću naivnu nadu s uvjerenjem gajiti, protiv cinizma, zajedno sa sve više građana koji osjećaju da zatvaranje tvoje kuće znači stagniranje u budućnosti. Možda je to prava distinkcija danas: postoje ljudi koji se žele otvoriti i ljudi koji zatvaraju svoj duh i srce. No nije li jedna od starih maksima ovoga kontinenta bila: ponašaj se onako kao što želiš da se drugi prema tebi ponašaju? Ne isključuju li oni koji tebe žele isključiti sami sebe iz svijeta sutrašnjice koji će se samo nastaviti otvarati, što god oni mislili o tome? Zapad je cijelom svijetu omogućio tehniku za svjetsku mobilnost, no očito ni trenutka nije razmišljao o tome da to ne može biti jednosmjeran promet. Budućnost pripada političkom realizmu, ne otrcanoj retorici.

Znam gdje je tvoje srce, ti oteta, koja si trijumfirala nad bikom koji je pao na tvoj šarm. Ondje u tropskoj, problematičnoj Kolumbiji vidio sam koliko samouvjereno držiš životinju pod kontrolom. Vidio sam ondje ljude koji imaju mnogo manje od razmaženih Europljana, a koji su ipak uz osmijeh dijelili što imaju. Ondje sam također vidio tragove prošlih strahota i nasilja – duboko traumatizirano društvo koje se sad nada miru i pomirenju. Gdje god na svijetu da sad jašeš na tom starom biku, ljudi neka razmisle o vlastitoj sudbini, o tome kakav svijet žele: bojažljivi svijet iza ograda i bodljikave žice, s oružjem u ruci, osuđen da ponavlja katastrofe iz prošlosti, ili snažan svijet okrenut budućnosti na otvorenim trgovima kojima odjekuje glazba i na kojima se pleše. Ja znam gdje bih te želio susresti.