'Kad je frka, zovi Žarka': Bio je hrabar, uništio je 12 tenkova...

Ana Manjkas, Žarkova majka, nikad se nije pomirila sa sinovim nestankom. Čeznula je za mjestom na kojemu bi sinu jedincu mogla zapaliti svijeću, pokloniti se, isplakati... Mjesto utjehe za nju je u stanu bio ugao sobe koji je pretvorila u oltar za sina.

POGLEDAJTE VIDEO:

Na njemu su stajali cvijeće, sinova slika i njegovi predmeti. Sve do smrti molila je Boga samo da nađe sinove kosti. Umrla je i nije ga našla, otpočinju nam priču o Žarku Manjkasu - Crvenkapi, hrabrom junaku Bogdanovaca, njegov školski prijatelj Stjepan Dugan (53) i zapovjednik, pukovnik u mirovini Damir Radnić (61). Žarko je poginuo 10. studenog 1991. godine u proboju iz Bogdanovaca.

Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu nađeni.

- Žarko Manjkas - Crvenkapa bio je sjajan mladić. Te ratne 1991. imao je 24 godine. Sa simpatičnom baby facom nalikovao je 20-godišnjacima, kojih je bilo najviše u našoj ekipi. Nas dragovoljaca HOS-a u Vukovaru bilo je 58, a Žarko je bio jedan od nas - s ponosom u glasu govori nam Radnić. Žarko se njihovoj postrojbi, kaže, pridružio u Zagrebu tijekom rujna 1991. godine. Prva ratna iskustva stjecao je tijekom okruženja vojarne Borongaj i već se tad pokazao kao strašno hrabar momak. Za Vukovar su, raspoređeni u tri grupe, krenuli 26. rujna, a putovali su dan i pol.

- Žarko je bio u prvoj grupi i raspoređen na Sajmište. U gradskoj bitki stjecali smo prva ratna iskustva. Prošli smo neka vatrena krštenja, ali gradska borba bila je nešto novo za nas. Nije nam bilo svejedno što smo došli u prilično razrušeni grad gdje si morao iza svakog ugla paziti da te ne pogodi snajper, gdje si svaki trenutak čuo zvižduk granate koja pada blizu tebe i morao se bacati u podrum ili jarak. Nakon nekoliko dana na Sajmištu, u zapovjedništvo je stigla informacija o pripremi jakog napada na Bogdanovce, jedini put kojim se moglo doći u Vukovar. Zapovjedništvo se brinulo da bi selo moglo pasti već u prvom napadu. Nas osam dragovoljaca HOS-a, praćeni s osam Vukovaraca, krenuli smo u Bogdanovce - prisjeća se Radnić. Na sebi su imali 40-ak kilograma naoružanja, osobito za protuoklopnu borbu, jer u selo nisu htjeli doći nespremni, a nisu znali što ih tamo čeka od oružja. Nakon nekoliko sati u selo su, neopaženi, ušli 1. listopada 1991. u tri sata nakon ponoći.

- Dan kasnije uistinu je uslijedio veliki i žestok napad kojim je selo trebalo biti okupirano i pasti kao što su pali Marinci i Cerić. U selo je ušlo jako puno tenkova, nastala je panika. I ja sam razmišljao na koju stranu ići - prema Vinkovcima ili Vukovaru. Osim što ti je sve nepoznato, ne znaš odakle ti prijeti veća nesreća. I tad se dogodio Žarko Manjkas - Crvenkapa.

Od tada počinje njegova legenda. Uzeo je ručni bacač, valjda prvi put u životu, i pogodio tenk T84.

I to je prvi uništeni tenk u Bogdanovcima tijekom Domovinskog rata. Bio je pun eksploziva, granata, čak mu je kupola odletjela nekoliko metara u zrak, pala naopako i nasadila se na tenk. I tad se u našim glavama dogodila promjena od 360 stupnjeva. Kao da nam je netko upucao adrenalin. Počeli smo kao osice jurišati na te tenkove i transportere. Samo taj dan uništili smo 12 tenkova i transportera, Žarko čak četiri komada - svjedoči Radnić. Od tog 2. listopada Žarko Manjkas je postao protuoklopna zvijezda. “Gdje god je frka, zovi Žarka”, bio je slogan ekipe. A Radnić svjedoči da je sve obavljao s nevjerojatnom lakoćom. Nažalost, hrabri Crvenkapa izgubio je život 10. studenog 1991. godine tijekom proboja iz Bogdanovaca u “štafeti smrti”. Pripadnici HOS-a, Garde i MUP-a krenuli su u proboj s civilima koje su pokupili iz podruma. Do slobodnog teritorija dijelilo ih je minsko polje. Prvi su išli vojnici.

Na čelu s Crvenkapom. Ako netko i stane na minu te strada, drugi bi ga zamijenio sve dok civili ne stignu na sigurno.

- Crvenkapa je zapeo nogom za minu, aktivirala se još jedna i stradalo je svih 11 branitelja. Lakše je ranjeno i nekoliko civila koji su nastavili dalje te su stigli u Nuštar. Uz Crvenkapu, na toj livadi ispod Marinaca na licu mjesta poginuli su još Stjepan Katić, Josip Knežević, Antun Petričić, Marko Knežević, Zoran Antunović i Anto Šarić, dok su Ivica Jurčan, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo i Đuro Kovačević teško ranjeni, ali su preživjeli. Žarko i još trojica i dalje se traže, ostali su pronađeni i dostojno pokopani - kaže Radnić i dodaje:
- To su moji ljudi, moji suborci, moji prijatelji. Žarko nas je sve zadužio, ne samo hrabrim djelom, nego poštenjem, nadahnjujućim visokomoralnim, a s druge strane naivno dječjim ponašanjem. Nastavit ćemo štovati njegov lik i djelo .

A Dugan, Žarkov najbolji prijatelj, još tuguje za prijateljem kojeg je volio kao brata.

- Da me čuje, rekao bih mu da sam sretan što mi je bio prijatelj i što smo zajedno odrasli. Volio sam ga kao rođenog brata - kroz suze je zaključio Stjepan Dugan.

Manjkas, Babić, Horvat i Marić zajedno uništili 50 oklopnjaka     

Svatko tko je pucao po tenku i transporteru je čudo od čovjeka. Jer treba imati snage i hrabrosti stati pred čelik i pucati. I zato je Žarko u rangu Marka Babića, Andrije Marića i Zdenka Horvata. Ta četvorica veličanstvenih zajedno su uništili 50 oklopnjaka, samo Žarko uništio je 12, kaže Damir Radnić, 60-postotni hrvatski ratni vojni invalid, pet puta teško ranjavan.