Hrvoje Klasić: Amerika i Engleska bit će zemlja ustaška

U Zagrebu se 14. prosinca 1941. u 10 sati ujutro okupilo političko vodstvo NDH kako bi donijelo važnu odluku. Riječ je uzeo poglavnik Ante Pavelić te započeo kurtoazno: “Mi Hrvati osjećamo se članom europske zajednice koja se bori za svoju slobodu. To iziskuje nagon svih snaga i novu žrtvu jer se samo pobjedom u zajedničkoj borbi može izvojevati ta budućnost”. A onda je objavio ono ključno: “Ne samo Trojnim paktom obvezana prema našim velikim saveznicima, nego i po najdubljem uvjerenju cijelog hrvatskog naroda Nezavisna Država Hrvatska proglašuje ratno stanje sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom”. Ova odluka donesena je tjedan dana nakon napada japanske vojske na američku bazu u Pearl Harboru i tri dana nakon što je Adolf Hitler objavio rat SAD-u. Za razliku od čina Führera Trećeg Reicha, koji će na toliko načina utjecati na tijek, ali i ishod Drugog svjetskog rata, čin poglavnika NDH vjerojatno nije posebno zabrinuo administraciju predsjednika F. D. Roosevelta. Tim više što su u Washingtonu tad već znali da odluka koju je pročitao Pavelić, nasreću, ipak nije u skladu s “najdubljim uvjerenjem cijelog hrvatskog naroda”. Naime, već i krajem 1941., a posebno u mjesecima koji su slijedili, brojni Hrvati s pripadnicima ostalih jugoslavenskih naroda priključit će se antifašističkom i oslobodilačkom pokretu predvođenom upravo Hrvatom Josipom Brozom Titom. Jugoslavenski partizani postat će do 1945. najmasovniji i najefikasniji pokret otpora Hitleru i njegovim saveznicima u Europi. Zahvaljujući partizanima Hrvati će iz rata izaći kao pobjednici unatoč bezrezervnoj podršci hrvatskih ustaša njemačkim nacistima sve do samog kraja rata.

Koliko je odluka ustaškog vodstva da objavi rat SAD-u i Velikoj Britaniji 1941. bila nerazumna, toliko je pokušaj istog tog vodstva da u proljeće 1945. ponudi suradnju Amerikancima i Britancima u borbi protiv partizana bila izraz političkog licemjerja i shizofrenije. Tom prijedlogu prethodio je pokušaj dogovora ustaškog vodstva s predstavnicima četničkog vođe Draže Mihailovića, te vođama slovenskih kolaboracionista s ljubljanskim biskupom Gregorom Rožmanom i generalom Lavom Rupnikom, s ciljem stvaranja jedinstvene antikomunističke koalicije. Kad to nije uspjelo, vodstvo NDH početkom svibnja šalje dvije delegacije u talijanski grad Casertu, gdje se u tom trenutku nalazio Glavni saveznički stožer za Sredozemlje. I dok je delegacija koja je išla automobilom na teritoriju Italije zaustavljena i uhapšena, ona koja je išla zrakoplovom uspjela je feldmaršalu Haroldu Alexandru, zapovjedniku za Sredozemlje, uručiti Memorandum kojim se savezničke snage pozivaju da uđu u NDH, nakon čega bi s ustašama nastavili borbu protiv partizana. Da podsjetim, sve se to događa u trenutku kad je NDH, unatoč Hitlerovoj smrti, još lojalni saveznik Trećeg Reicha, a njemački general Alexander Löhr operativni zapovjednik ne samo jedinica Trećeg Reicha u jugoistočnoj Europi, nego i zapovjednik Oružanih snaga NDH. Znajući sve to, ali i prisjećajući se objave rata iz prosinca 1941., maršal Alexander ni u jednom trenutku nije dvojio što treba učiniti. Svom jedinom savezniku na Balkanu, maršalu Titu, odmah je u Beograd poslao telegram uvjeravajući ga da s predstavnicima NDH neće biti nikakvih pregovora, a kamoli dogovora. Vrhovni komandant jugoslavenskih partizana srdačno mu se zahvalio na takvoj odluci, ali i obavijesti.

Sljedeće godine obilježavat će se 80 godina od završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom i nacizmom. I dok u svibnju 2025. nitko u svijetu neće imati nedoumica koju vojsku treba slaviti kao pobjedničku, a koju kao gubitničku, Hrvati i Srbi hoće. Prvi će cijeli rat svesti na obračun s kolaboracionistima nakon predaje kraj Bleiburga, potpuno zanemarujući da je NDH od prvog do posljednjeg dana svog postojanja bila saveznica, točnije marioneta, Trećeg Reicha, te da je temeljem rasnih i drugih zakona nemilosrdno provodila genocid nad Romima, Židovima i Srbima. Drugi će, u želji da četnike prikažu antifašistima i srpskim borcima za slobodu, cijeli rat svesti na spašavanje nekoliko američkih pilota zanemarujući pritom aktivnu suradnju četnika s talijanskim fašistima, njemačkim nacistima i hrvatskim ustašama cijelo vrijeme rata, kao i genocidne zločine počinjene nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom.

Iskustvo nas uči da hrvatski i srpski nacionalisti ne propuštaju priliku osramotiti društva i države u kojima žive. Nema sumnje da će tu priliku pokušati iskoristiti i sljedeće godine. A mi ostali? Možemo to, kao prethodnih tridesetak godina, sramežljivo gledati, tolerirati i snebivati se. A možemo baš kao naši preci 1941. i 1945. napokon nedvosmisleno zauzeti pravu, pobjedničku stranu.