'Htjela sam dragati Titove pse, rekli su mi: Ali prije operi ruke'

Čula bih vlak još dok je kretao iz četiri kilometra udaljenog Zelenjaka. Rekla bih mužu: ‘Evo ga, stiže’. Samo bi me pogledao i promrmljao: ‘Ti nisi normalna’, prisjetila se Kumrovčanka Irena (52), koja živi uz prugu.

POGLEDAJTE GALERIJU:

37

Zvuk dizelske lokomotive joj je, kaže, u krvi. Uz njega je i odrasla, a nije ga čula već 17 godina. Zadnji vlak je željezničkom prugom Savski Marof - Kumrovec, dugačkom 38 kilometara, prošao 22. prosinca 2000. godine. Međutim, promet je drastično pao još u vrijeme rata, 1993. godine. Danas zahrđale tračnice tek na nekoliko mjesta proviruju iz gustoga grmlja. Ostatak je, ako se baš svojski ne potrudite, nemoguće pronaći. Zgrada kolodvora nalikuje na zamak duhova. Kroz razbijene prozore pogledali smo unutra. Ništa. Trula drvena klupa i vlaga koja izbija iz zidova. Uokolo nema žive duše. A znalo ih je biti stotinjak u isto vrijeme. Irena se dobro sjeća tih vremena.

Dva sata pješačenja

- Ljudi su dva sata pješačili iz okolnih mjesta do ove stanice kako bi se ukrcali na vlak. Smijeh, žamor, buka. To je bio život. Danas je sve mrtvo - kaže nezadovoljno Irena. I njena majka Marija Petak (80) misli tako.

- Dođe mi da se rasplačem kad vidim kako je sve propalo - tvrdi Marija. Sjeća se i kako je ‘70-ih u Kumrovec došao Titov vlak, a Irena ga je silno htjela razgledati.

Irenin otac bio je skretničar i poznavao je jednog od strojovođa Titova vlaka. Proveli su je od zadnjeg vagona do prednje lokomotive.

- Vidjela sam Titovo osiguranje, muškarce koji su u vlaku igrali šah, a tamo su bile i njegove dvije pudlice. Pitala sam mogu li ih dragati, a jedan od maršalovih tjelohranitelja mi je rekao: ‘Možeš, mala, ali prvo dvaput operi ruke sapunom’ - smije se Irena i dodaje da se s ocem stalno motala po željeznici i tako ju je zavoljela.

- Na kraju sam rekla: ‘Ne pada mi na pamet radim igdje drugdje osim na željeznici’ - rekla je Irena, a san joj se i ostvario. Kako je navela, nitko od ljudi u okolici nije vjerovao da će se žila kucavica zagorskoga kraja uistinu zatvoriti. Svakodnevno je prevozila stotine i stotine putnika prema Zagrebu ili Celju, a u početku je pratila granični tok rijeke Sutle. Rijeka je kasnije promijenila korito.

Prolazi i kroz Sloveniju

Pruga koja je išla kroz Hrvatsku postala je isprekidana te na nekoliko mjesta prelazi slovensku granicu. Konačnom zatvaranju navodno je kumovao i remont pruge, nakon čega ju je komisija privremeno zatvorila, ali nikad nije i otvorila. Nakon toga je trasom neko vrijeme vozio bus i poslije je sve stalo. Danas ljudi tim dijelom nekadašnje pruge većinom voze automobile, uz pokojeg traktorista na cesti. Vlak vozi samo do zagrebačkog naselja Harmica, u kojem je i počela naša avantura. Tamo se okreće i vraća u Zagreb. Ali mi smo ipak nastavili, vozeći se autom, a pogleda uprtog u prugu, koja je više nestajala nego što se vidjela. Prošli smo Vukovo Selo, Kraj Donji, Rozgu, Prosinec i stigli u Draše. Kroz šikaru smo se probili do nekadašnjega kolodvora.

- Ovo je grozno - komentirali smo među sobom. Opet nigdje nikoga. Čak je i obližnja kućica izgledala kao da je u njoj vrijeme davno stalo. Ipak, pokucali smo. Otvorili su nam srdačani Pejo Stanić (77) i njegova supruga Ivka (73). On je na željeznici radio 36 godina kao transportni otpremnik, a ona 24 godine kao blagajnica. Žive u željezničarskom stanu.

- Šta da vam kažem?! Ovdje se nekad u dva sata u noći igrao nogomet, koliko je ljudi bilo. To si ne možete zamisliti. Cijeli je taj svijet bio evo tu, pod našim prozorom, ali nama nije smetalo. Vlak je turirao, a mi smo spavali kao topovi - kaže Pejo.
Zapravo im je bilo teško priviknuti se na tišinu. Bračni par s nostalgijom se prisjeća starih dana. Oboje su, tvrde, obožavali svoj posao na željeznici, a pamte i mnogobrojne anegdote.

Skupa karta za Zagreb

- Sjećam se kako je 1987. godine čovjek pao na prugu. Bio je pijan i držao se za kompoziciju. Kad je vlak krenuo, odbacio ga je na tračnice, a ovaj je, na moje veliko čudo, ozlijedio samo petu. Još je i danas živ - smije se Pejo, koji se još trudi kositi travu oko staroga kolodvora. Ipak, bolestan je i ne može puno. Na preglede odlazi u Zagreb, a povratna karta košta ga čak 112 kuna.
- Prošli mjesec mi je u oko upala treščica i morao sam šest puta ići do Zagreba. To je više od 600 kuna. Preskupo je. A i ne volim se voziti busom. Nije mi to to. Bolje je bilo nekad. Vlak je vlak - zaključio je starac.

Dodaje da mu najteže pada što nema niti jednu fotografiju iz vremena kad je pruga radila punom parom. Na kraju nas pozdravlja i prije našega polaska prema Kumrovcu kaže:

- Vidjet ćete kada dođete u Kumrovec. Kolodvor izgleda kao da je bio na prvoj crti bojišnice - mahnuo nam je Pejo.
HŽ nije u potpunosti digao ruke od ove pruge. Prije devet godina otvorena je elektrificirana dionica pruge Sutla - Harmica, a bila je i planirana obnova pruge do Kumrovca, ali Vlada Republike Hrvatske treba sa Slovenijom riješiti 540 metara međudržavne granice uza Sutlu na tri kilometra dionice od Harmice do Vukova Sela.

Radovi na pruzi nisu u planu

Međutim, čini se da država ne želi obnoviti prugu. Evo što su nam odgovorili iz Hrvatskih željeznica:
“Sukladno Nacionalnom programu željezničke infrastrukture za razdoblje od 2016. do 2020. godine, određeni su prioriteti razvoja, gradnje, osuvremenjivanja, obnove i održavanja funkcionalnosti željezničkog infrastrukturnog sustava. U navedenom programu nisu planirani radovi na pruzi - napisali su.

Nekada je sve bilo puno ljudi, a danas je pustoš

Oko napuštenoga kolodvora na postaji Draše, Pejo Stanić (77) povremeno kosi travu. Sa suprugom živi u otkupljenom željezničarskom stanu, a do Zagreba danas može samo autobusom i to za više od 100 kuna. Željeznička pruga Savski Marof - Kumrovec u promet je pustena 1956. godine.

‘Možeš dirati Titove pudlice, ali operi ruke'