I ja sam ovdje ubijao

”Drugi put mirno promatrate kako nestajemo!”, gorko je izgovorio Ognjen Kraus na Jom hašoa, za komemorativne svečanosti uz spomenik na Glavnome željezničkom kolodvoru. Povod njegovoj reakciji, koja bi pri nekom malo drukčijem rasporedu uloga izazvala buru u javnosti, bila je informacija da je na Mirogoju, iz židovskih grobova, u posljednje vrijeme ekshumirano i u masovnu grobnicu preseljeno tri i pol tisuće kostura, tri i pol tisuće Zagrepčana iz jučerašnjeg svijeta, nakon čega su stvorena grobna mjesta za nove Zagrepčane, koji će umirati i sahranjivati se na istome mjestu. Stvar djeluje jezovito, ali u nekoj na stoljeće ili stoljeća mira naviknutoj zajednici, u kulturi živih i dokumentiranih sjećanja, u kojoj grobovi mogu biti samo komunalno i higijensko pitanje, moguće je, doista, da se provodi zakon po kojemu se zemni ostaci onih za čije grobove u proteklih deset godina nije plaćena grobarina sele u masovne grobnice, da bi se stvorio prostor za nove mrtve i njihove grobove, te za nove žalosti i nova sjećanja. Pretpostavka zakonodavca je, naime, da se mrtvih za koje deset godina nije plaćena grobarina nitko više ne sjeća, nitko ih ne žali, jer su mrtvi i svi oni koji bi ih žalili. Mrtvi su, ili su prežalili, jer su ih zaboravili.

Upravo iz tog razloga grobarina se i plaća desetljeće za desetljećem, i nije je moguće platiti, recimo, stoljeće, dva ili tri stoljeća unaprijed. Premda je riječ o malome novcu, i mnogi bi građani grobarinu na Mirogoju mogli platiti i za sljedećih tisuću godina.

Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj, savršeno je, međutim, u pravu kada izgovara optužujuću rečenicu, upućenu vlastima, ali, na neki način i svakom živom građaninu Zagreba: “Drugi put mirno promatrate kako nestajemo!” Nestajanje židovskih grobova na Mirogoju, i postupno nagrizanje i rastakanje nekada vrlo prostrane i lijepe židovske parcele, koja je činila jedno kompaktno groblje unutar velikog groblja i na metaforički način, kroz grobljansku metafiziku i estetiku, činila portret onoga grada koji završava na Mirogoju (jer groblje bi uvijek trebalo biti portret živoga grada), nije samo nestajanje objekata nečijih, u međuvremenu iščezlih, ishlapjelih, umrlih, intimnih, privatnih i porodičnih sjećanja, nego je to grubo krivotvorenje, preudešavanje i preugađanje prošlosti i identiteta grada Zagreba. I što je, također, veoma važno: iseljavanje mrtvih Židova iz njihovih mirogojskih grobova konačni je dovršetak iseljavanja i usmrćivanja živih Židova iz njihovih zagrebačkih stanova, te pobjeda onih koji su od 1941. do 1945. na tome radili, i onih koji su njihovu zločinačku rabotu mirno i ravnodušno promatrali. Mrtvi u našim gradovima i zemljama nisu u dvadesetom stoljeću umirali isključivo kao privatne osobe, niti su čitavi narodi iz tih gradova iščezavali samo zato što su pojedinci odlazili tamo gdje će im biti bolje ili gdje će umjesto da budu vječni manjinci živjeti među svojima, nego su mrtvi u našim gradovima i zemljama, čak i kada su umirali svojom vlastitom smrću, mimo države i mimo ratova, uvijek dio nečijega istrebljujućeg, genocidnog, negacionističkog plana. Zato je duboko neprihvatljivo da se ijedan židovski grob na Mirogoju ekshumira i prebriše s lica groblja. Židovska parcela morala bi u svojoj cjelini biti zaštićena, što bi onda, vjerojatno, značilo i da bi cijelo groblje trebalo biti zaštićeno od iseljavanja mrtvih.

Ono o čemu Ognjen Kraus ne govori - a ne treba ni da govori! - jest da židovska parcela i židovski grobovi nisu mijenjali identitet samo zbog cinizma grobljanskih uprava, koje su provodile zakon na način na koji su se i 1941. provodili neki drugi zakoni, nego su oni kojima ti grobovi pripadaju s vremenom mijenjali identitete, prilagođavali se duhu i običajima većine, ili su zbog nekih živih svojih potreba za skupe novce prodavali grobna mjesta i grobnice. Ponegdje to biva ganutljivo: ima tamo nadgrobnika i grobnica u kojima pod istom pločom leže srodnici različitih vjerovanja, pa je na jednom kraju ploče upisano Davidovo slovo, a na drugom je, istom klesarskom rukom, upisan križ. Što se to dogodilo između znaka šestokrake zvijezde i znaka raspetoga, nemoguće nam je znati, premda često možemo rekonstruirati što su pokojnici bili jedno drugome. Dogodio se život, i dok je samo o tome riječ, treba stvari puštati da teku svojim putem. Kao što je na kraju krajeva žalosno, ali je prirodno, da neki ljudi, među njima i Židovi, prodaju svoje grobove. Grobovi su mrtvi kapitali. Naročito na Mirogoju, tom mjestu gdje se bez sumnje legitimira zagrepčanstvo i gdje svaki došljak nakon što se ovdje ukopa postaje Zagrepčanin. I onda živi ljudi svoje mrtve kapitale oživljavaju tako što grobove prodaju i time stječu novce koje će uložiti u vlastiti život. I to je, zapravo, ispravno. Živim i pokojnim srodnicima dugujemo samo ono što postoji u intimnom ugovoru između nas i njih. Taj ugovor nigdje nije potpisan, i nikome, osim nama, ne treba i ne smije biti važan. Svačija je privatna stvar kako se odnosi prema svojim pokojnicima, uključujući i one koji su nam za života bili najbliži. Očevima svojim i majkama, čak i dok su živi, dugujemo samo ono što u sebi osjećamo kao ugovoreni emocionalni dug. Nema tog zakona, ljudskog ni Božjeg, koji nam može nametnuti išta što bi nadmašivalo taj dug. Očevima svojim i majkama, djedovima, bakama, tetkama, stričevima, pa i braći, sestrama, čak i djeci, mimo ugovorenog emocionalnog duga nismo dužni ništa što nismo dužni i potpunim strancima. A tako i oni nama.

Ali kao pripadnici neke zajednice itekako smo dužni i odgovorni za sve što je u ime zajednice učinjeno. Pa tako onda vlastite grobove možemo slobodno i krajnje nesentimentalno prodavati, dok smo židovske grobove dužni štititi. Kao što smo dužni štititi prisutnost i sjećanje svake druge manjinske zajednice. To je preduvjet svakog udruživanja u zajednicu ljudi. Bez toga se i Hrvatska raspada kao društvo. Pritom, riječ je o vrlo jednostavnoj i neumoljivo preciznoj računici, koju nikako ne možemo otkloniti iz svojih života: naša društvena odgovornost preduvjet je funkcioniranju naših individualnih prava. Štitimo manjine, štitimo ugrožene, da bismo kao pojedinci bili zaštićeni. Opasna je iluzija da nas štiti pripadanje većini, jer svaka je većina nesavršena i neobuhvatna. Čovjek samo djelomice može pripadati većini. Bilo kojoj većini. Mimo toga je nezaštićen. Mimo toga štiti ga plemenitost zajednice u odnosu na njegovo manjinstvo. A te plemenitosti može biti samo ukoliko smo plemeniti.

Na ovogodišnji Jom hašoa, Dan sjećanja na holokaust i junaštvo, u Zagrebu je bilo riječi i o partizanima, i o pravednicima među narodima, i o tome da je “većina hrvatskog naroda bila na strani antifašizma”. Njemački nacistički režim jednako je kao i hrvatski ustaški režim osuđivan i spominjan kao nešto tuđe i strano. Kao nešto što je posve strano našoj ljudskosti, i čemu se suprotstavljamo sjećanjem na žrtve. Jedino je Ognjen Kraus rekao nešto drugo, izgovarajući tu duboko uznemirujuću rečenicu: “Drugi put mirno promatrate kako nestajemo!” Ove riječi podrazumijevaju da smo mirno promatrali i onaj prvi put. Dakle, ništa partizani, ništa “većina hrvatskog naroda”, ništa pravednici među narodima, nego ljudi, građani ove zemlje, zaštićeni većinskim vjerskim i nacionalnim identitetom, mirno promatraju kako nestaju njihovi susjedi. Sam Kraus čini nešto što je hrabro i rizično: kao Zagrepčanin, pače kao stari Zagrepčanin, kao netko tko je zavičajem i domovinom Hrvat, Hrvatima se obraća u drugom licu množine. Obraća se vama, govoreći o sebi i o svojima. Ljudi to nikako ne vole čuti. I onda spremno prečuju, a ako ne prečuju, odgovaraju mržnjom. Ne samo kod nas.

A zapravo bi trebalo biti riječi o nečemu što bi, i mimo teme grobova i mirogojskih masovnih grobnica, trebalo biti samorazumljivo i ljekovito. Spomen na jučerašnje vrline i na davne krjeposti, spomen na partizane, antifašiste, pravednike među narodima, na dan kakav je Jom hašoa djeluje anestezirajuće po savjest. A spominjanje kako ste mirno promatrali kako vam nestaju susjedi, duboko je uznemirujuće. Kažete, niste se tad ni rodili, pa kako ste mogli mirno gledati? A zar ste se rodili za partizana, antifašista, pravednika?

“I ja sam ovdje ubijao”, glasi stih pjesme jednoga hercegovačkog pjesnika, najljepšeg, iskupljujućeg književnog teksta posvećenog Holokaustu iz perspektive hrvatskoga jezika i iz perspektive čovjeka Hrvata, koji nema druge narodnosti da se u nju od sebe skloni. Šteta što te riječi nisu upisane u onaj spomenik.