Imam kuku još od 1967. godine i nikad ju ne bih htio mijenjati

Oduvijek se na selu pazilo da se liječniku ili župniku odlazi u odjeću za posebne prilike. No za razliku od mnogih iz svoje generacije koja se približila osmom desetljeću, Josip Šarutan (76) iz Ravenskog Pavlovca, uz novu odjeću, u takvim prigodama stavi i novu protezu na desnu podlakticu.

To je jedini trenutak u kojem se “rastaje” od stare proteze, koju nosi punih 50 godina.

- Nakon što sam stradao na radu na crno, u Ravenu 1966. godine, kad mi je pohabani remen koji je pokretao bušilicu zahvatio desnu ruku negdje na polovici podlaktice. Kost mi je bila zdrobljena i jedino je preostala amputacija - govori nam Šarutan, čije je naselje 15-ak kilometara od Križevaca. Godinu dana trajao je oporavak tada 25-godišnjeg mladića koji je bio u naponu snage.

Tehnološko čudo

Kako mu se otac razbolio, uz poljoprivredu je Josip povremeno radio i na crno da bi popunio kućni budžet. Posao nije mogao čekati, pa je godinu dana nakon nesreće, u jesen 1967., dobio protezu, za koju kaže da je “radna”. Naprava sastavljena od metala i kože u to je vrijeme bila čudo tehnologije.

- Ubrzo nakon ozljede zbog očeva lošeg zdravstvenog stanja morao sam sve raditi. Proteza se pokazala dobrom i s vremenom sam je sam i popravljao - govori nam vjerojatno rekorder u nas po trajanju korištenja jedne proteze.

'Kao u tijesnim hlačama'

Ta njegova prva i, kako tvrdi, nezamjenjiva proteza, na ruci mu je svaki dan osim kad odlazi iz kuće, za što se treba dobro spremiti.

- Stara je već zahrđala na nekim mjestima, a kožu sam šivao i dosta je neugledna. Da izbjegnem razna pitanja, navučem novu, koja je od plastike. U njoj se osjećam kao u tijesnim hlačama. Nekako nelagodno i gotovo me sve svrbi od nervoze i jedva čekam skinuti je i staviti staru. S njom sam kao preporođen - pojašnjava nam Josip, koji ima tri sina, od kojih ga je jedan naslijedio na obiteljskom imanju.

Nakon što nam je pokazao novu protezu, koju je dobio prije dvije godine, odmah ju je spremio u sobu. Zaključio je kako ne voli plastiku jer se skliže i slabija je od one prve. Danas ipak zbog Josipova narušenog zdravlja velike poslove obavlja sin, ali on uvijek nosi radnu, a ne, kako se našalio, svečanu protezu.

Tuži se na malu mirovinu, koja iznosi 900 kuna, i na nju nema dodatak iako je 90-postotni invalid. Tumači kako mu nikad nije priznato pravo na invalidski dodatak za ruku jer ju je izgubio radeći na crno. Preporučili su mu u Mirovinskom u Koprivnici još prije dvije godine da proba u Centru za socijalnu skrb tražiti dodatak zbog ruke.

'Srasla je sa srcem'

Na upit kako su reagirali u centru kazao nam je da još nije otišao jer bi se trebao spremati, a ne vjeruje da bi uspio išta dobiti.

Iako nije izrijekom spomenuo da bi morao iz ormara izvaditi novu protezu i s njom otići u centar, izgleda da mu je to najveći problem.

- Sve radim jednom rukom, a stara proteza mi je gotovo ‘srasla’, ako ne s rukom onda sa srcem - kazao nam je Josip Šarutan mahnuvši desnom rukom u znak pozdrava dok smo napuštali njegovo dvorište.

Zbog rada na crno ostao bez invalidnine

Iako je 90-postotni invalid, Šarutan nije uspio ostvariti pravo na invalidninu jer je ozlijeđen dok je radio na crno. Dobio je tek dvije proteze, metalnu, od koje se ne odvaja, i modernu, plastičnu, na koju se nikako ne može priviknuti, pa je nosi samo kad odlazi doktoru ili kad po nekoj drugoj potrebi izlazi iz kuće.