Inspektori bez milosti: 'Strepim kad će me nazvati i reći, počinje rušenje. To nam je jedini dom'

Svaki put kad zazvoni telefon, tresem se od šoka. Bojim se da zovu inspektori koji će mi reći: 'Kreće rušenje tvoje kuće'. Sama sam u kući s troje djece i ovi mlađi nisu u petak otišli u školu, a starija na posao, kako inspektori ne bi rekli da u kući nitko ne živi, ako slučajno dođu. Noć je bila sablasno tiha nakon što su sa zemljom sravnjene okolne dvije kuće. Nisam spavala. Noć sam provela hodajući po sobi i razmišljajući što će biti s nama kad ostanemo bez jedinog doma u Šikićima. Nema pored mene više susjeda jer je sve srušeno. I ona zadnja cigla kuće Ajdina Obića, koja je bila pored moje, kad je pala na tlo, svi smo plakali. Plakala su moja djeca. Plakao je njihov sinčić držeći ruke preko očiju da drugi ne vide njegove suzice, rasplakala se Jasna Obić.

Njezin dom još stoji, ali samo je pitanje vremena do kada. Možda, kaže, proživi u kući do početka idućeg tjedna. Hoda dok razgovaramo jer je pod stresom. I onaj gulaš koji je dan prije pripremala za svoju djecu na štednjaku na drva ostao je gotovo netaknut.

- Ja sam ni na nebu ni na zemlji već danima. Još u četvrtak dolazili su prijatelji kako bi me tješili. Donosili su sok, kavu i toplu riječ utjehe. Htjeli su donijeti i hranu, ali gdje da je stavljam ako će već 'sutra' sve sravniti sa zemljom?! Što će biti s mojom djecom ako ostanemo bez kuće? Ako mi ih uzmu i daju u udomiteljsku obitelj, svima sam rekla da će me moja djeca onda posjećivati na grobu - zajecala je.

ILEGALNE GRADNJE Žena kojoj ruše bespravnu kuću u Istri: 'Ako ne nađem smještaj, Centar će mi uzeti djecu'

Pulski gradonačelnik ponudio joj je smještaj, no ona kaže da joj mjesec-dva smještaja neće riješiti stambeni problem.

- Voljela bih da moja djeca i ja, nakon što se moja kuća pretvori u 'prah', imamo gdje biti trajno. Trenutno sam nezaposlena i primam naknadu s biroa. Vreće s dječjom odjećom stoje u sobi jer moramo biti spremni napustiti kuću kad nam kažu da počinje rušenje - emotivno je rekla gledajući u pažljivo složene dječje majice koje su virile na vrhu. Kao da se pravda, rekla je da je sve oprano i čisto, ali ne zna gdje će ih moći nakon rušenja odložiti. Ajdina Obića, njezinog susjeda, zatekli smo u raščišćavanju nakon rušenja njegove kuće. Nije ostala ni cigla.

- Idemo dalje uzdignute glave. Sinčić je plakao, ali rekao sam mu da ne vrijedi ni jedna cigla njegove suze. Otišli su moji roditelji iz rata s dvije vrećice, ali uzdignute glave, i tako su me naučili. Nakon što sam zadnju ciglu srušio, zagrlio sam ženu i sina i isplakali smo se. Taj osjećaj nemoći ne bih poželio ni najgorem neprijatelju koji me u prošlom ratu istjerao iz kuće. Ali tako je moralo biti. Znam ja da sam u krivu i da nisam imao papire. Što je s nelegalnim vilama kraj mora? Ovdje ima još obitelji. Sad će oni tu bijedu istjerati kako bi opravdali neki broj - izbacio je iz sebe svu tu lavinu emocija Ajdin.

OGORČENI NA DRŽAVU Inspekcija ruši ilegalne kuće u Istri: 'Tata, ne brini sagradit ćemo ti i ja kuću, još ljepšu'

Kaže da je za njegovu obitelj lako, snašli su se. Ali drugi nisu jer nemaju kamo.

- Ne spavaju danima. Hodaju uokolo kao duhovi i boje se bilo što reći zbog inspekcije. Nije to život. Rat u Bosni bio je jedno, ali ovo je rat u miru. On je najgori - rekao je na kraju.

Spustio je pogled i uzeo komad cigle s tla. Spustio ga je na mjesto na kojem su i ostale, spremne za odvoz.