Ispovijed domobrana: "Gazio sam leševe iz Jasenovca..."

Da je malo bolje naučio frizersko-brijački zanat, Antun Rački (84) ne bi se davne 1944. iz Osi­jeka vratio u rodnu Požegu. Tada sedamnaestogodišnjeg mladića ne bi jedne rujanske večeri poku­pila racija i jednostavno upisala u domobrane. Kraj rata dočekao bi u salonu, a ne u zbjegu prema Bleiburgu, piše Večernji list.

- Budući da nas je otac napustio, majka je sama odgajala nas troje djece, a kako sam ja bio najstariji, obvezu mog doškolavanja na sebe su preuzeli teta i tetak u Osijeku koji nisu mogli imati djece. U Osi­jek sam stigao `42., učio zanat dvi­je godine, ali ništa nisam naučio! Došlo je ljeto `44. i ja sam odlučio prekinuti školovanje. Naravno, zbog toga više ne mogu biti kod tete i moram se vratiti u Požegu. Britvu sam zamrzio! - prisjeća se. Poslije povratka majka mu je našla brijačnicu u kojoj će raditi, no on nije htio. Zaposlio se u gradskom vinogradu. Vlasnik ga je tad pitao: „Pa zar ti nije ljepše biti u salonu nego na žarkom suncu?". Dodao je i da su brijači najcjenjeniji u gradu, odmah nakon svećenika i doktora. Više nije dvojio i rekao je: „Vodite me u brijačnicu".

- Bila je veljača kad sam počeo raditi, a u rujnu 1944. Požega je nakratko bila oslobođena od partizana. Moga su šefa „digli" u partizane i ja sam ostao sam u gradu, sve sam šišao i brijao dva mjeseca. U studenome, bila je ne­djelja i išao sam šišati mušteriju koju nisam stigao tijekom tjedna, kad, na ulici, iz smjera Pleternice, proleti partizan na biciklu, a iza njega domobrani na tenku. On pobježe, a oni na mene: "Govori, gdje su partizani, gdje je put za bolnicu?" Odveo sam ih do kazne­no-popravnog doma, gdje smo sreli neke ljude koji su im rekli da u bolnici više nema partizana. Uglavnom, tad su me pokupili, jedino sam stigao reći mami da mi donese drugo odijelo jer sam bio u svečanom, a njega da odnese kući - priča Antun.

Više čitajte OVDJE.