Ivan Koka Perišić: Da nije bilo kokoši, nikada ne bih uspio...

Grb Hajduka, koka, Omiš i broj 44 simboli su koji prate život Ivana Perišića, 23-godišnjeg Omišanina. Otac Ante bavi se kokama nesilicama, pa su Ivana u djetinjstvu zvali koka. Navijač je Hajduka, a tu se ugurala i brojka 44...

- Kad sam došao u Brugge, želio sam nositi broj četiri, ali je bio zauzet. Kapetan momčadi ga je već rezervirao. Stoga sam uzeo 44. I tako je ostalo do danas - kaže Perišić.

Nogomet je počeo igrati vrlo rano. Od početka je htio biti napadač. Obrana ga nije zanimala.

- Počeo sam već s pet godina u Omišu, to mi je bio prvi klub. S 10 godina sam otišao u Dalmatinac, pa su poslije moju generaciju prebacili na Poljud - priča Ivan. 

Tu godinu 1999. Ivan će posebno pamtiti. 

- Uh, bila je jedna nesreća... Kao da se drugi put rodio. Nedostajalo je desetak centimetara da se upitamo je li živ. S prijateljima je ušao u nekakvo gradilište, a radnici su sa zgrade bacali žbuku i građevinski materijal.  Nasreću, okrznulo ga je samo po ramenu. I danas se naježim kad pričam o tome - ispričao je otac Ante.

Ivan je preživio, srećom, prošao je bez ozljeda i iste godine otišao u Hajduk. 

Prolazio je sve kategorije, a po gradu se pričalo da ‘ima jedan mali’, posebno talentiran. Tako je bilo do 2006. Trener Hajduka Zoran Vulić tog “talentiranog malog”, koji je imao tek 16, poveo je na pripreme. Kao, ajde mali, da i ti osjetiš atmosferu prve momčadi. Nakon dvadesetak dana Perišić je izborio mjesto u prvih 11! No profesionalni ugovor s Hajdukom nikada nije potpisao. Za njega su se počeli zanimati Ajax, Anderlecht, HSV... Bilo je dosta ponuda.  

U to vrijeme otac je bio na financijskim konopcima. Dužnici su mu uništili posao i bio je potreban novi kapital. U dogovoru s ocem odlučili su odbiti Hajdukov ugovor. Obitelj je sjela za stol, pregledala ponude i odlučila: Ivan ide u Sochaux!

- Otišao sam na probu u Anderlecht i Sochaux. Dvoumio sam se, ali je presudio trener Sochauxa Alain Perrin. Poslali su po mene privatni avion, što je meni bio dovoljan znak koliko im značim. Time su me zapravo kupili. Iako je Perrin bio zaljubljen u nogometno umijeće 17-godišnjaka, za Ivana su tad počeli problemi.

- Hajduk me suspendirao, pa nisam mogao igrati šest mjeseci, do 18. rođendana. Perrin je napustio klub, otišao je u Lyon, a ja nisam nikako igrao. Niti jednu utakmicu, niti jednu minutu. Promijenila se struktura ljudi, došla je cijela nova garnitura... Bio sam jako nesretan. Možda sam pogriješio što odmah nisam otišao. Odlučio sam ostati... No to mi je dalo novi pogled na život, obilježilo me i usmjerilo. Shvatio sam da nije sve u životu lako. Trebalo mi je tako nešto da očvrsnem. 

Zbog Ivana su se u Francusku morali preseliti majka Tihana i sestra Anita. Otac je ostao u Omišu voditi posao na farmi koka nesilica. 

Kako nije igrao, morao je otići na posudbu u belgijski Roeselare. Tamo je ‘eksplodirao’ i počeo zabijati gotovo svaku utakmicu. Spasio je klub od ispadanja iz prve lige i postao lokalni heroj.

- U utakmici protiv Bruggea zabio sam dva gola, odmah su mi prišli i na kraju sam potpisao za Brugge - kaže Perišić. Samouvjerenost, koju nosi, najbolje je demonstrirao u susretu protiv Partizana 2009. u Beogradu.

- Bio je penal za nas. Trener nije odredio tko će pucati, pa je loptu uzeo kapetan Carl Hoefkens. Došao sam do njega i zamolio ga da mi prepusti loptu. Uzeo sam loptu i odlučio je potkopati. Golman je ostao na mjestu i obranio. Sjećam se, trener je s klupe vikao: Jesi lud? Bio je u transu i u poluvremenu je nastavio vikati... Došao sam do njega i rekao: ‘Ne brinite se ništa, zabit ću im ja u drugom poluvremenu još jedan’. Tako je i bilo. Zabio sam dva gola. 

>>> Više čitajte u 24sata Expressu.