Ivan ne vidi i ne čuje, a sam radi skulpture: 'Najteže je raditi lica, a često pomažem i mami (90)'

Manjak znanja znakovnog jezika jedan je od najvećih izazova. Kada bi više ljudi znalo znakovni jezik, premostila bi se ta komunikacijska barijera. A kada bi više ljudi radilo posao prevoditelja i nama bi bilo lakše, objasnio je na znakovnom jeziku Zagrepčanin Ivan Vručina (67). Njegova razmišljanja i stavove prevela nam je prevoditeljica Udruge Dodir Dijana Adžić (31), koja Ivana posjećuje tri dana u tjednu. Budući da je gluh i potpuno bez vida, s njime komunicira taktilnim znakovnim jezikom. A Ivan je zaista nevjerojatan čovjek. Samouk je umjetnik i unatoč invaliditetu izrađuje prekrasne skulpture u drvetu, mahom portrete i to posve sam. Dok je još djelomično vidio, čak je i slikao, no s potpunim gubitkom vida izgubio se i njegov interes za slikarstvo. Kako je objasnio, portrete radi po sjećanju, ali i po snovima.