Ivana lutke pravi od tikava, a predstave joj gledaju u Americi

Iza nas krava, maše repom. Ispred nas stotinjak Danaca. Od dvije do 92 godine. Uglađeni gospodin sa svojih 80-ak godina drugi put je došao. I svi gledaju u naše Tikviće, neke od njih jako krhke jer su ih na polju ubrali i prije 50 godina. To su moje lutke od tikava, koje šuškaju, imaju zavinute peteljke koje su im nos i rogovi, svi do reda čudaci iz svijeta lutaka. I neobični Tikvići kakvi jesu, zatekli su se u Danskoj na lutkarskoj predstavi uspred štale.

Ovako s velikim žarom govori Ivana Pokrivka, vlasnica kazališta lutaka Kvak, neobičnog i jedinstvenog po tome što su njene lutke izrađene od tikava iz Slavonije, Istre, Dalmacije...

A gledali su ih po cijelom svijetu, nastupali su u muzejima Francuska i SAD-a, a HRT je s njima snimio i seriju koja se prikazala u Cannesu. Otada su svjetski poznati i gledaju Skandinavci, ali i Japanci te nema te škole ili vrtića u Hrvatskoj u kojima nisu "šušnuli". Kao posebne goste pozvali su ih i na gospodsko imanje francuskog bogataša, sudbina je htjela baš opet u štagalj.

- Skupila se intelektualna krema, a domaćin u potkošulji drži lavor vode i prebačeni ručnik preko ruke. Nudi se gostima da operu ruke i istim rukama pogoste se jelima s velikog gotičkog stola. Raščistili su štalu, pometali na pod čistu slamu i svi do reda gledaju moju predstavu. I ne smeta im ambijent u kojem jesu, uživaju u lutkarskoj predstavi te na trenutak i veliki postaju opet mali – govori Ivana čije je kazalište preuzela od svoje majke Vlaste Pokrivke (78).

Upravo je njena mama prije 50-ak godina krenula s Tikvićima i prva je kod nas osmislila predmet lutkarstva. Lutke je izrađivala od tikava, ali ne bilo kakvih.

- Da bi postale lutke, ne smiju se ubrati prerano jer istrunu. Beru se početkom studenog prije prvog mraza, kad se već počnu sušiti na peteljci. Skoro prije svake predstave pojasnimo djeci zašto suha bundeva šušti, da su to sjemenke iz koje izraste biljka, a na njoj bijeli cvijet. Tako je i svaka naša lutka, kažem im – jednom bila cvijet – priča Ivana.

Odrasla je uz lutke i kad nije bilo posla, priključila se majčinom kazalištu koji vodi sve do danas. Nekada su se tikve tradicionalno šarale po Slavoniji, a one koje ne bi bile lijepe i pravilne, otpisivali bi. I baš takve tražila je mama Vlasta, a kasnije Ivana. Neobične, uvrnute i nestašne već od svoje stabljike.

- Mama je molila baku u selu kraj Županje da joj da tikvicu. Baka ih uzgajala i jednu neobičnu objesila je na štalu. 'Ne dam', baka je odbacila. Mama je molila: 'Ali napravit ćemo od nje lutkicu i glumit će na televiziji'. Starica se smekšala: 'Kad je za kulturu, neka je onda...' - prepričava Ivana kako su sve dolazili do svojih Tikvića. A od ove bake nastao je nestašni Frljutak, omanji Tikvić, ali s velikim obožavateljima.

S godinama raslo je i kazalište, pa su morali i dodatne glumce uzimati. Danas su dio stalne postave Male scene u Zagrebu. Ivana kaže da pojedini Tikvići imaju svoje obožavatelje, te neki dolaze u Malu scenu samo na predstave u kojoj glumi poseban Tikvić Mačak.

- Imamo i velike lutke, pa i slona kojeg glumac mora na sebe navući, ali često na kraju predstave publici najdraži je baš onaj mišić ili gusjenica – smije se Ivana.

Gusjenica je šarmirala i francusku vlasnicu baletnog studija koja je ugostila Tikviće na svojoj večeri. Ona je dva sata plazila po stolu, virila iz torbica ili se uspinjala nečijim rukavom i škakljala goste.

Nedavno su bili i posebni gosti Children's Museuma u Minnessoti u SAD-u, a u Francusku su ih zvali u jedan muzeja za noć vještica kako bi bili protuteža vješticama i zombijima. I još nešto krasi ove lutke – među njima nema zlikovaca, oni se ne tuku, ne svađaju se, nikoga ne dave niti djecu plaše.

- Mi probleme rješavamo drugačije. Ako se i pojavi naoko zločesti vuk, on opet skida svoju zločestu masku te shvaća da može biti dobar. To je snaga Tikvića, da sve rješavaju nenasilno i gledaju ih djeca već od druge godine – govori naša sugovornica. A svoju pravu magičnu moć Tikvići dobivaju uz glazbu, što je pokazala i velika Studija o Mjesecu o kojoj su do sad napisali čak sedam knjiga.

- Majka je još u vrijeme dok je predavala lutkarstvo izradila Tikvića Mjeseca – mudrog starca. Učenici bi gledali kako Mjesec šuke izlazi iza pravana uz zvuke Beethovenove Mjesečeve sonate. Pojavio bi se, ogledao oko sebe i potom opet šutke nestao iza paravana. Muzika bi i dalje svirala, a učenici su zapisivali dojmove. Ono što je mama dobila, bilo je začuđujuće – prepričava Ivana.

Bile su to najdublje misli o ljubavi, najskriveniji dijelovi njihove nutrine, misli o problemima i rješenjima. Do danas se skupilo nevjerojatnih 11.000 zapisa, a sedam književnika izdalo je zbirke pripovjetki inspiriranih ovim zapisima.

- Lutka uz muziku može djelovati magično, vrlo duboko na dijete te može imati terapijske svrhe. Bez muzike ne bi se mogla prenijeti poruka priče koja dopire do gledatelja kroz ples lutke. Poruke se prenose na nježan, nenasilan način, a ako predstava nema poruku,onda je to samo mahanje lutkama – ističe Ivana.

Prema svojim Tikvićima odnosi se s posebnom nježnošću jer su neke stare gotovo 50 godina. Na njima se vide staračke pjege, lomljive su i krhke, a za svoje kazalište bira glumce koji s posebnom ljubavlju primaju i potom nježno vraćaju lutku.

Ivana primjećuje da je nekad tikvi bilo na svakom koraku i da su visile s oluka kuća i štagalja po čitavoj zemlji. Sada ih je manje. Suhe tikve kakve ona koristi, trajale bi i 100 godina, a naši stari su ih koristili za čuvanje vina i mlijeka. Vremešniji se sjaćaju i da su učili s njima plivati jer su ih vezali oko svojih mišića na rukama a onda se hrabro bacali u vodu. Toga je sve manje, ali Tikvići iz dana u dan rastu i prepoznaje ih čitav svijet.