News

Komentari 252

Ivana nema šaku, a država joj je ukinula invalidninu: 'Kaznili su me jer sam radila preko ljeta'

Ivana nema šaku, a država joj je ukinula invalidninu: 'Kaznili su me jer sam radila preko ljeta'

Ivana ima samo 22 godine, rodila se bez podlaktice i živi u Pakracu. Ukinuli su joj status invalida, a izgubila je i pravo na naknadu od 1250 kuna, jer je radila kao sezonac

Ne mogu vam opisati kako se osjećam - izdano, napušteno, bespomoćno. A samo želim da moje dijete dobije ono što joj pripada. Govori nam Stjepan Mlinarić jedva susprežući suze dok gleda voljenu kćerku, koja se u svojim mladima godinama bori s teškim životnim nedaćama i ogromnom nepravdom.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI

Ivana ima samo 22 godine, živi u Pakracu, a rođena je bez lijeve podlaktice i šake. Umjesto pomoći, država joj je okrenula leđa. Naime, 2018. godine pakrački Centar za socijalnu skrb ukinuo joj je osobnu invalidninu, a Ivana je pokrenula Upravni spor. Tri godine čekala je presudu Upravnog suda u Osijeku, koji joj je sad zadao još jedan bolan udarac.

Tužbeni zahtjev su odbili kao neosnovan i time potvrdili ukidanje invalidnine. A, osim što se rodila bez podlaktice, Ivana ima niz drugih zdravstvenih problema - boluje od blažeg oblika epilepsije, zbog deformacije kralježnice morala je na operaciju te još uvijek u sebi ima strana metalna tijela, uz to ima problem i s jednom nogom koja ponekad iznenada otkaže. Zbog svega toga ovisi o tuđoj pomoći. 

- Mi se 20 godina vrtimo u krug. Nije nam jasno da li mi ne razumijemo ovaj svijet u kojem živimo ili oni ne razumiju nas - govori majka Željana, premorena od nailaženja na zidove. 

Neprestano dokazuju, nastavlja, da je njihovo dijete invalid. 

- Čak su nam u jednom rješenju napisali da je ona bez podlaktice ostala kada je imala tri godine. Kada su shvatili što su napisali, to su nam rješenje uzeli. U početku je imala rješenje da je 100-postotni invalid prve kategorije, da bi nakon nekog vremena to preinačili u 60 posto druge kategorije, mada ja ne znam što to znači. Sada četiri godine nema statusa invalida niti prima invalidninu - priča nam s kakvim nebulozama se nose čitav život. 

Ne žele je zaposliti jer nema šaku

Unatoč invaliditetu, Ivana se kroz život i sve prepreke probija kao lavica. Uspjela je završiti osnovnu i srednju školu. Ima zvanje tehničara cestovnog prometa te posjeduje certifikat da može raditi u svim zemljama u EU. Mlada i željna života kao svi drugi vršnjaci, odradila je dvije sezone na moru ne bi li sama zaradila koju kunu. 

- Radila je kao servir i konobar, jako su je cijenili i zovu je stalno da dođe raditi, ali njeno zdravstveno stanje to ne dozvoljava - kaže majka prisjećajući se odlaska na razgovor za posao u jednom hotelu u Pakracu. 

- Ivana se javila na oglas i došla je na razgovor. Poslodavac ju je odmjerio od glave do pete i jednostavno joj je rekao da mu ona ne može raditi jer nema ruke. Njoj se srušio cijeli svijet - priča nam mama drhtavim glasom punim glasom dok se prisjeća.

A upravo zbog tog sezonskog rada, pojašnjava nam Ivana, Centar za socijalnu skrb joj je ukinuo invalidninu, čime su, naglašava, prekršili i Zakon. 

- Otišla sam raditi na more i za to su me kaznili. Do 2017. godine primala sam osobnu invalidninu u iznosu od 1250 kuna mjesečno. Nakon sezone su to ukinuli premda je izašao zakon prema kojemu su mi morali dati pola invalidnine i ostaviti status dok sam zaposlena. Ali umjesto toga oni su odlučili sve mi ukinuti i uzeti mi invalidnu - kaže Ivana i sliježe ramenima pred hrpom dokumenata na stolu pred sobom.  

Već su joj i prije, dodaje, ukidali pa vraćali invalidninu bez pojašnjenja. Muka joj je više od svega što je proživjela s Centrom.

- Moje djetinjstvo je prošlo sasvim drugačije nego li mojih vršnjaka. Znala sam da nisam ista kao druga djeca i taj sam nedostatak nastojala nadoknaditi. Roditelji su me uvijek učili da moram neke stvari sama uraditi, da se ne oslanjam na pomoć druge osobe. Bilo je to ponekada teško, činilo mi se da je nemoguće, ali zahvaljujući trudu i volji uspijevala sam sve savladati - ponosno priča ova mlada djevojka.

No, nekad se zamisli i zapita da li bi kroz manje peripetija prolazila da je živjela drugačije.

- Možda mi to nije dobro, možda sam se trebala opustiti i tražiti stalno nečiju pomoć. Ponekad pomislim da bio to bilo bolje, a ne ovako da stalno moram dokazivati da sam invalid. Više nemam snage niti volje odlaziti i vaditi nove nalaze. Kod nas da bi ishodili tri nalaza potrebna je godina i više dana, to boli i frustrira - ističe Ivana, koja posao u struci ne može naći. 

- Kada se javim na oglas otvoreno mi kažu da ne mogu raditi jer nemam ruku - rekla nam je slomivši se i brišući suze. 

Ovu vrijednu obitelj posebno boli to što su odluke o njihovom djetetu donosili na temelju dokumenata, niti jednom je ne pozvavši da je vide i da se sami uvjere da nema ruku i da je invalid. Jasno im je da s birokratskom mašinerijom neće moći izaći na kraj bez angažiranja odvjetnika, ali za njegove usluge nemaju novaca. Žalit će se na presudu i dalje tražiti pravdu za svoju Ivanu s nadom da će im netko pomoći prekinuti agoniju. 

Birokratski odgovor: 'Stranka se može žaliti'

Pokušali smo doznati zašto je pakrački Centar ukinuo Ivani invalidninu i jesu li prekršili Zakon. Dobili smo birokratski odgovor ravnatelja. 

- Imajući u vidu opću uredbu o zaštiti osobnih podataka, nismo u mogućnosti očitovati se o bilo kojem konkretnom predmetu. Međutim, možemo navesti kako se pravo na osobnu invalidninu temeljem odredbe članka 54. st.1. Zakona o socijalnoj skrbi priznaje osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, a što se utvrđuje na temelju provedenog vještačenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu i možebitno drugostupanjsko vještačenje, odnosno nakon toga i pokrenuti Upravni spor ako smatra da su joj prava i pravni interesi povrijeđeni pojedinačnom odlukom te postupanjem odnosno propuštanjem postupanja javnopravnog tijela - poručuje.

Najčitaniji članci