Ivan Crnko iz Sunje još se vodi kao nestao u Domovinskom ratu, njegovih posmrtnih ostataka nema, a za njim tragaju sin Filip (48) i godinu dana starija kći Antonija
GDJE SU KOSTI?
'Ivana su četnici oteli, mučili i ubili, a on je svima pomagao'
Zbog povoljnih uslova za ispitivanje, zarobljenika Crnko Ivana iz SJB Kostajnica prebacili smo u logor 39 IDO na Šamaricu, gdje smo odredili ekipu ljudi koji posjeduju stručno znanje kako bismo došli do pravih podataka od zarobljenika. Za čuvanje smo odredili odeljenje vojne policije 39 korpusa.
POGLEDAJTE VIDEO:
Noć prije početka ispitivanja pripadnici 39 IDO su neovlašteno pristupili ispitivanju zarobljenika Crnko Ivana dana 13. 10. 1993. godine. Način ispitivanja bio je nestručan i izvan njihovih ovlaštenja te je Crnko Ivan dana 14. 10. 1993. godine u 19.30 časova zbog nanetih povreda umro i pored prethodne intervencije lekara, a najverovatnije od srčanog udara. Obzirom da su Hrvati prijavili nestanak istog UNPROFOR-u, mi smo pred njima negirali bilo kakvu vezu s tim slučajem.
Ove riječi stoje u dopisu vojske pobunjenih Srba, koji je 18. listopada 1993. godine iz tzv. Komande 39. korpusa upućen Komandi glavnog štaba SV Krajina, a koji potpisuje pukovnik Stevan Janjanin.
Ivan Crnko iz Sunje još se vodi kao nestao u Domovinskom ratu, njegovih posmrtnih ostataka nema, a za njim tragaju sin Filip (48) i godinu dana starija kći Antonija. No, dopis očito sadrži istinu o njegovoj strašnoj smrti.
-Osjećam se tužno, izdano i nemoćno. Meni je otac Ivan bio idol, majka mi je umrla 1991. godine, dvije godine prije njegova nestanka, bio mi je sve. Danas imam supruga koji me podupire i razumije, ali nemamo djecu jer svojeg oca tražim već pola života. Boli me što smo se rastali u svađi. Na dan njegova nestanka, 9. studenoga 1993. godine, odlučio je ići brati kukuruz na njivu. Sam. Nije želio da itko ide s njim. Jako sam se naljutila i više ga nikad nisam vidjela- govori Antonija Crnko iz Mošćenice kraj Siska.
Kad joj je otac nestao, Antonija je bila pomoćnica zapovjednika za mobilizaciju. Kolega ju je izveo i rekao da su joj oca zarobili na njivi u Sunji.
- Nisam vjerovala, otišla sam u zapovjedništvo i pitala je li to istina. Moj brat i ja ostali smo sami, on je studirao veterinu u Zagrebu, a ja na sve načine pokušavala saznati istinu o ocu. Čak sam pokrenula i privatnu istragu, razgovarala sa Srbima civilima, no uvijek bih se vraćala na početak. Jednog dana su me pozvali u PP Sunja. Rekli su mi da su završili istragu i da imaju neka saznanja te da će mi pokazati dokumente. Kad sam vidjela crno na bijelo da su pripadnici tzv. Vojske srpske krajine zarobili mojeg oca, prebacili ga u Kostajnicu, a potom u logor Šamaricu, u kojemu je preminuo, rasplakala sam se. Samo su mi rekli da će raditi i dalje da pronađu njegove posmrtne ostatke. No nema ih ni danas - kroz suze pripovijeda Antonija.
U papirima koje posjedujemo za Crnka pišu da se radi “o vrlo ekstremnom pripadniku stranke HDZ”: “Ispitivanjem imenovanog nije se došlo do nikakvih podataka, a isti “ne zna” što je tenk, dok sasvim dobro poznaje stavke Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima”.
Dokumenti očito ukazuju na strašnu sudbinu njihova oca, opisuju kako je zarobljen, ispitivan, a očito mučen i ubijen. Ta spoznaja, da otac nije izdržao četničku torturu, duboko je pogodila i Antoniju i Filipa. Antonija je čak, preko jednog čovjeka, stupila u kontakt s potpisanim pukovnikom Janjaninom.
- Prvo je rekao da želi pomoći. No kad sam, kao kći, s njim zatražila sastanak na neutralnom terenu, na to nije pristao- govori Antonija, a Filip nastavlja:
- Od jednog sam čovjeka čuo da otac nije bio u dobrom stanju kad su ga dovezli na Šamaricu. Moj otac je bio vatrogasac, dobrovoljni davatelj krvi, posve zdrav, nikad ni od čega nije bolovao. Bio sam i u DORH-u, imaju te papire, no mislim da ništa nije pokrenuto i to me beskrajno rastužuje. Izgubio sam oca s 24 godine, on je financirao moj studij i gotovo preko noći ostali smo bez hranitelja.
Željezara Sisak dala mi je stipendiju od 400 kuna, i to iz zahvale prema svojem radniku, mojem ocu - govori Filip. Dodaje kako je toga dana trebao ići s ocem brati kukuruz, no veterinarski poziv odveo ga je na teren.
- Da ga nema shvatio sam isti dan oko 14 sati, kad sam došao kući. Žena s kojom je živio otišla je u polje za njim i vratila se kući blijeda. Ispričala mi je da je vidjela čovjeka kako postavlja minu pod očev traktor. Bacio je na nju klip kukuruza te rekao da ide kući i da će se Ivan vratiti. Tražili smo ga, prijavili nestanak UNPROFOR-u, no nisu htjeli ići dalje od traktora koji je ostao na polju - priča Filip. Četiri dana u tjednu bio je na fakultetu i rješavao obaveze, a onda bi se vraćao kući u Sunju te pripremao sjetvu i berbu.
- Nije bilo nimalo lako. Otac je bio pripadnik Civilne zaštite, gasio je zapaljenu crkvu u Sunji 1991. godine. Dok je brao kukuruz bio je u vatrogasnoj uniformi i zaštićen Ženevskom konvencijom. Ali oni to nisu poštovali. Vidite, ovaj zapisnik moj otac nije potpisao. Svake godine na Sve svete palim svijeću kraj križa. Da ga nađem, to bi mi donijelo spokoj i mir. Ali povijest se ponavlja u našoj obitelji. Imam tri sina koja vrlo emotivno proživljavaju djedov nestanak.
Kao što sam i ja proživljavao ubojstvo djeda 1945. godine kojeg su ubili partizani jer je bio pripadnik HSS-a. Eto, i moj otac je sad doživio takvu sudbinu- govori Filip susprežući suze.
Dodaje da se s time silom prilika pomirio. Zasnovao je obitelj, radi u struci u kojoj je našao zadovoljstvo. No nestanak i sudbina njegova oca ipak ga jako bole.
- Za mene je on bio najbolji. Znate kako se kaže, pravedan i strog, batina i Bog. Znao je pružiti ljubav, utjehu, nikad nam ništa nije nedostajalo. Sjećam se našeg posljednjeg susreta prije njegova nestanka. Navečer smo istovarili kukuruz, sjedili, zezali se te pričali obiteljske dogodovštine i priče. Drugi dan više ga nije bilo. Sjećam se da mi je govorio: ‘Sine, ja nisam nikome ništa kriv. Toliko sam ugasio zapaljenih srpskih kuća i štala’. Moj otac je puno radio za društvo i dobrobit društva, a institucije se ponašaju kao da nikad nije ni postojao. A to je žalosno- ogorčeno govori Filip.
I brat i sestra nadaju se da će nekome kad-tad proraditi savjest. Čak ih ne zanima tko im je mučio i ubio oca, samo ga žele dostojno pokopati pokraj supruge.
- Samo da mi netko kaže gdje ga je bacio, gdje su mu kosti, a taj će se kad-tad zapitati kakav je bio. Za sva zlodjela se odgovara. Mi nismo osvetoljubivi, samo želimo pokopati oca. Napravili smo majci spomenik te smo na njega stavili i tatino ime. Ali znamo da on nije tamo te ne možemo naći svoj spokoj i mir. Ne mrzimo nikoga, zaista, te molimo svakoga tko zna gdje su kosti našeg oca da nam kaže - govore brat i sestra Crnko. Pukovnik Janjanin, školovani pilot JNA, i danas je aktivan na Facebooku. Za ubojstvo Crnka do današnjeg dana nitko nije procesuiran.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
