News

Komentari 44

Iz Škabrnje su pobjegle trudne, u zadnji trenutak: 'U podrumu nas je čuvao svećenik s puškom'

Iz Škabrnje su pobjegle trudne, u zadnji trenutak: 'U podrumu nas je čuvao svećenik s puškom'

Upoznali smo Gordanu Jurić i Ljiljanu Bilaver, dvije žene koje su trudne uspjele pobjeći iz razorene Škabrnje. Obje sada rade u školi, okružene djecom

Škabrnju smo posjetili nekoliko tjedana ranije. Prije 18. studenog, prije kolone sjećanja, prije vojske novinara, prije polaganja vijenaca. Htjeli smo prenijeti kako mjestašce u zadarskom zaleđu živi danas, trideset godina od rata i bezumnog masakra koji ga je zauvijek obilježio. 

Naslonjeni na ogradu škole, čekali smo sastanak s ravnateljem. Čuli smo nešto o nekakvom svjetlosnom internetu, tehnološkom čudu kojeg su ovdašnji profesori i učenici uspjeli zauzdati. Dobili su i nekakav veliki novac od Ujedinjenih Arapskih Emirata, utrošili ga na oblaganje škole solarnim panelima, sada će im se izum promovirati i na najvećem globalnom sajmu... Pozitivna priča, u svakom slučaju. 

Dva dana i dvije noći kiša je tukla po Škabrnji, natopivši joj svaku ulicu i svako dvorište. Stala je, nakratko, ali granitni oblaci iznad škole i dalje su prijetili izlijevanjem. Gasimo cigaretu u trenutku kad se otvaraju vrata škole. Horda učenika istrčava, valjda su jedva dočekali komadić suhog dana. Jurcaju po igralištu, viču, smiju se. Izlaze dvije žene, naslanjaju se na ogradu preko puta i upitno nas gledaju. Upoznajemo se. Kratki, kurtoazni razgovor. Da skratimo vrijeme do sastanka s ravnateljem. Priča se širi slučajno, sama od sebe.

Gordana Jurić i Ljiljana Bilaver preživjele su kaos Škabrnje u drugom stanju. Trudne, s trbusima do zubiju, izvukle su se u okrilju noći kroz blato i smrt, od zagušljivih podruma do sigurnih kuća u inozemstvu. Pričaju o tome otvoreno, bez sustezanja, onako kako bi netko pričao o ovom natmurenom vremenu iznad naših glava.

Gordana je spremačica. Ljiljana je učiteljica razredne nastave. Zajedno su išle u školu, dok još rat nije zakrvavio ovaj dio zemlje. Zajedno su bile trudne, zakoračile su već u šesti mjesec u vrijeme kad je Škabrnja pala. Skrivale su se u podrumu, pod zaštitom naoružanog svećenika. Sad su opet zajedno, u miru, okružene nekim novim klincima.

- Tu večer, to je bio 18. studenog, izašla sam u mraku. Kroz polja i blato. Samo mi, žene i djeca. Muškarci su ostali tu, branili su Škabrnju. Moj muž je organizirao vodiče, nas je vodio jedan čovjek, ali grupe su se ubrzo raspršile. Svatko na svoju stranu. Od straha, razumijete? Cijelu noć je pucalo, padale su svjetleće rakete, bila je velika kiša. U jednoj ruci sam nosila sedmogodišnjeg sina, u drugoj kćer od četiri godine. Kroz blato i glib. U jednom trenutku nisam mogla dalje, susjede su me uzele za ruke i vodile. Evo ovako... - prisjeća se Gordana.

- Nismo išle istim smjerom. Ona je išla preko polja, a ja sam sljedećeg dana, po kiši i hladnoći, bježala kroz šumu prema Zemuniku. Tenkovi su pucali, letjeli su svjetleći meci. Prije toga smo bile u podrumu, petero djece je bilo s nama. Čuvao nas je pokojni don Tomislav Sikirić, držao je pušku. Kad su krenuli prema vratima podruma, naši koji su držali položaje po kućama su zapucali i svratili im pozornost. Ostali smo netaknuti i navečer se izvukli. Nosila sam curicu od 18 mjeseci u rukama. Bježali smo od svakog zvuka, svake sjene. U jednom trenutku kćer je zaspala, izgledalo mi je kao da je u beživotnom stanju. Tresli smo je, puhali u nju, sve dok nije otvorila oči - prepričava Ljiljana.

Bijeg u inozemstvo

Uspjele su se izvući. Gordana je završila u Švicarskoj, Ljiljana u Njemačkoj.

- Primili su nas krasni ljudi. Došla sam tamo gola i bosa, s djecom. Oni su nas odveli u dućane, kupili nam odjeće, dali nam da živimo s njima - sjeća se Gordana.

- Mene je dočekala obitelj iz Vukovara. Izgubili su rođake u gradu. I dalje tragaju za bratićem - priča druga žena. Djeca galame u pozadini. 

- Kad sam se vratila, dobila sam svoj prvi razred. 27 učenika. Bilo je lijepo, ali već na jesen... Pri samom upisu nastradao je jedan moj učenik. Ostao je bez noge. Mina. Kad je došla druga generacija, nastradali su brat i sestra. Ispred kuće. Mina. Ona je preživjela, ali Bog je htio da umre u osmom razredu. Puška. Nesretni slučaj. Treba s tim živjeti - priča Ljiljana isprekidano. 

Sprema se kiša. Prve kapi već bubnjaju po solarnim panelima. Djeca tabanaju prema školi. Graja na sve strane. 

- Ne smije se ovo zaboraviti, znate? Dobivamo nove generacije stalno, ali ne smije se zaboraviti. Najteže je kad čujemo zvono, na onaj dan, na 18. studenog. Suze krenu same od sebe - pričaju žene naslonjene na ogradu dok djeca huje oko njih.

Pozdravljamo se. One odlaze unutra. Igralište je prazno. Kiša udara od beton. Na jednom zidu crnim slovima piše: Godine prolaze, rane ostaju.

Najčitaniji članci