Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Izgubio oba brata: 'Roditelji su umrli čekajući istinu o Tiboru'

ZAROBILI IH Sva trojica braće bili su branitelji. Kad je palo baranjsko selo Bilje, zarobili su ih četnici. Razdvojili su ih, a Šandor braću nikad više nije vidio

Video: 24sata Video

PRETPLATITE SE ZA JOŠ OVAKVOG SADRŽAJA:

Bio je 3. rujna 1991.godine. Taj dan je bio strašan od ranog jutra. Napad na Baranju sa svih strana. Granate padaju, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te obična vrata. Četnik je s one strane, a mi u kući. Dijeli vas 20 centimetara. S braćom Janošem i Tiborom držao sam jedan položaj, a onda smo pobjegli u bratov podrum.

POGLEDAJTE VIDEO:

Tu smo se, s još nekoliko branitelja sakrili, otpočinje svoju priču Šandor Šileš iz baranjskog sela Bilja.

Tog dana brata Tibora zadnji put je vidio. Prilikom premještanja Tibor je ranjen u ruku.

- Uletjeli smo u podrum, krvario je, a mi nismo imali ni zavoja ni ništa da mu to zavijemo. U tom smo podrumu bili do 17 sati. Plan je bio izdržati do noći, a onda u proboj. Bili smo u svom selu, znali smo svaki ugao, sva polja, i bili smo sigurni da ćemo se u okrilju mraka izvući iz sela živi i zdravi. No oko 17 sati kroz selo su počeli prolaziti četnici i s njima vozila hitne pomoći. Netko je vikao da izađu na ulicu svi koji su ranjeni. Tibor, uplašen i u šoku od gubitka krvi, istrčao je i predao se. U tom trenutku naš plan o bijegu pao je u vodu. Okružili su nas, bacili smo oružje i odveli su nas kojekuda - s mukom se prisjeća Šandor.

Foto: Danijela Mikola/24sata
Šandor je tijelo najstarijeg brata Janoša (desno) pronašao i pokopao prije nekoliko godina. Za Tiborom (lijevo) još neuspješno traga

I danas, 26 godina kasnije, Tibor je jedan od dvoje ljudi iz Baranje koji se još vode kao nestali. I najstariji brat Janoš vodio se kao nestao, no njegovo su tijelo pronašli prije nekoliko godina.

- Kad je počeo rat, živjeli smo u Bilju. Braća su radila u Hrvatskim šumama, Janoš je bio oženjen, a ja i Tibor nismo. Bili smo mađarska manjina, ali to nikad nikome nije ni bilo bitno. Kad se dogodilo Borovo Selo i napad na naše redarstvenike, sva trojica smo se odmah prijavili u obranu Hrvatske. Braća su bili ZNG, a ja rezervni sastav policije. Držali smo straže po selu, pokušavali organizirati ozbiljniju obranu ako dođe do napada. Prvi napad dogodio se 22. kolovoza, kad je avionima raketirano Belje. Dva dana kasnije već je većina stanovnika iz Baranje pobjegla. No nas 30-ak muškaraca vratilo se u Bilje i odlučili smo pružiti otpor na toj prvoj liniji do Osijeka. Nismo imali previše šanse jer nam je naoružanje bilo smiješno. Braća i ja imali smo kalašnjikov, pumpericu i ja sam imao malokalibarsku pušku - priča Šandor, koji je u vrijeme izbijanja rata imao 22 godine, a braća su bila starija od njega svaki po šest godina.

Foto: Privatni album
Obitelj Šileš živjela je u Bilju. Bili su mađarska manjina, ali to nikad nikome nije smetalo. Sva tri brata završila su u logorima

Nakon što su ih četnici razoružali, braća su razdvojena. Šandor i Tibor odvezeni su vozilom hitne u Dardu, gdje su ozlijeđenog brata previli, a Janoš i dvojica susjeda iz Bilja odvedeni su u policijsku postaju, gdje su se kasnije toga dana još jednom i vidjeli. Šandor je bio rezervni policajac i njega su odvojili te istu večer prebacili su Srbiju, s namjerom da ga pošalju u neki od logora, dok su dvojicu braće zadržali u Baranji. Od tada se više nikad nisu vidjeli ni čuli.

- Darda je tad bila četničko leglo. Siguran sam da su braću tukli i mučili. Pogotovo zato što su ih svi tamo znali jer su godinama radili s tim istim ljudima, koji kasnije nisu imali ni malo ljudskosti u sebi. Čuli smo, tijekom godina, da su braća još jedno vrijeme bila u Baranji, vjerojatno zatočeni. Služili su im kao radna snaga. Vjerojatno je, kako postoje neka svjedočanstva, ta grupa zarobljenih u Baranji trebala biti prebačena u Dalj na dogovorenu razmjenu. Neki su razmijenjeni, a neki ubijeni. Prva grupa zarobljenika ubijena je 25. na 26. rujna 1991. a druga je ubijena 6. ili 7. listopada. U jednoj od te dvije grupe bila su moja braća. Čuli smo da je autobus u kojemu je bio Tibor vozio neki četnik iz Borova Sela koji je krenuo njih voziti na razmjenu, ali je, došavši u svoje selo, čuo da mu je ubijen brat, pa je sve ljude iz autobusa istjerao i svi su taj isti dan ubijeni - kaže Šandor, koji se sve ove godine sam brinuo o mami Margiti i tati Janošu, dok oboje nisu umrli, čekajući da im se sinovi vrate.

Foto: Privatni album
Prilikom premještanja u Bilju Tibor je 1991. ranjen u ruku. Opkolili su ih četnici i odveli u nepoznato

Margita se svaki dan molila za sinove. Sama je pokušavala doznati istinu o njima i redovito išla na sastanke obitelji nestalih.

- Jednom smo se vozili kroz selo i ugledala je čovjeka za kojeg se znalo da je bio veza srpskoj teritorijalnoj obrani. Izašla je iz auta i zamolila da joj kaže zna li gdje su njeni sinovi. Samo je šutio spuštene glave. Nakon nekoliko dana se ubio. Valjda od krivnje - kaže Šandor. U noći kad je umirala, mama Margita rekla je Šandoru: ‘Bio mi je Tibor, pozvao me je da dođem. Idem, sine’. I sklopila je oči. Molitve da se pronađu kosti i njenog drugog sina nisu bile uslišene. S osmijehom na licu pridružila mu se u vječnosti.     

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Message