Putin gradi varijantu SSSR-a, logor iz kojeg tek povremeno pušta ljude na slobodu

Svaka je književnost na neki način potraga za temeljnom životnom istinom, potraga za onim nečim teško dohvatljivim i teško shvatljivim što najbolje opisuje stvarnost iskustva ljudskoga života. Razni su pisci do te istine pokušavali doći na najrazličitije moguće načine, a bjeloruska novinarka, esejistica i književnica Svetlana Aleksijevič, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2015. godine, u svojim je knjigama ponudila svoje viđenje istine o čovjeku na originalan, a opet gotovo banalno jednostavan način. Od svoje prve knjige, o iskustvima sovjetskih žena u Drugom svjetskom ratu, “Rat nema žensko lice”, objavljene 1985. godine nakon što je po dolasku Mihaila Gorbačova na vlast u Sovjetskom Savezu nastupila politika glasnosti, Aleksijevič je dopustila da u njezinim knjigama o velikim i tragičnim povijesnim događajima - a takvih nije manjkalo na području njezine šire domovine - umjesto nje govore svjedoci tih događaja.
“Tražila sam literarnu metodu koja bi bila najpribližnija moguća aproksimacija stvarnog života. Zanima me povijest kroz priču svjedoka i sudionika kojeg nitko nije primijetio. Ja sam povjesničarka duše. S jedne strane istražujem konkretnog čovjeka koji je živio u konkretnom vremenu i sudjelovao u konkretnim događajima, a s druge sam strane dužna promatrati vječnog čovjeka u njemu”, napisala je Aleksijevič. Kako je njezina prva knjiga prodana u više od dva milijuna primjeraka, objavila je niz dokumentarističkih knjiga u kojima se, između ostalog, bavila postkomunističkom tranzicijom u SSSR-u, černobilskom katastrofom te iskustvima sovjetskih vojnika u Afganistanu. Dakako, usmeni iskazi svjedoka samo su dio čarolije njezine literature - veliku umjetnost Svetlane Aleksijevič čine preostali sastojci njezina književnog prosedea: u njezinim knjigama patnje dobivaju kozmičku dimenziju, a krugovi pakla kroz koje su prošli njezini protagonisti jukstaponirani su lirskim jezikom koji sugerira bezvremenost njihova iskustva. Aleksijevič snažno suosjeća sa svojim junacima, ona svakome od njih pristupa kao da je neizmjerno vrijedan, ona ih smatra gotovo važnijima od velikih povijesnih događaja u kojima su sudjelovali. Odnosno, njezinim vlastitim riječima: “Nastojim veliku povijest umanjiti do razine čovjeka kako bih barem nešto shvatila. U tom prostoru, nevelikom i prikladnijem za promatranje - u prostoru jedne ljudske duše - sve je još nerazumljivije, još nepredvidljivije. Postoji samo jedan put - zavoljeti čovjeka. Shvatiti ga kroz ljubav.” Nakon izbijanja bjeloruske demokratske revolucije u kolovozu prošle godine, pošto je “posljednji europski diktator” Aleksandar Lukašenko na lažiranim izborima osvojio i šesti uzastopni mandat, danas 73-godišnja Aleksijevič pridružila se oporbenom Vijeću za koordinaciju mirne tranzicije vlasti. Nekoliko mjeseci kasnije, zbog žestoke represije vladajućeg režima, bila je prisiljena napustiti domovinu i otići u politički egzil u Berlin, gdje i danas živi. Na hrvatskom su u izdanju Edicija Božičević dosad objavljene tri njezine “usmene povijesti”, knjige “Rat nema žensko lice” (prijevod Kristijan Poklečki), “Rabljeno doba, kraj crvenog čovjeka” (prijevod Fikret Cacan) i “Černobilska molitva (kronika budućnosti)” (prijevod Dariya Pavlešen i Domagoj Kliček), a uskoro bi isti nakladnik trebao objaviti i “Dječake od cinka”. Sredinom rujna u Zagrebu je sudjelovala na Festivalu svjetske književnosti nakladnika Frakture, a tom je prilikom ljubazno pristala na razgovor za Express uz pomoć prevoditeljice Ulle Antolos.