'Josip je taj dan bio slobodan, ali je ipak otišao gasiti požar...'

Otac i majka tad 19-godišnjeg tišnjanskog civilnog ročnika Josipa Lučića isplakali su more suza od kobnog 30. kolovoza 2007. godine, kad se njihov sin, na svoj prvi slobodan dan u špici iscrpljujuće ljetne sezone požara, ipak odazvao pozivu iz vatrogasnog doma te s kolegama uskočio u helikopter kojemu je naređeno da vatrogasce odveze na Kornate.

- Ne mogu vjerovati da je prošlo deset godina, a osjećam se kao da sina nisam vidjela sto godina - kroz suze govori Josipova majka Jasminka.

Dok se prisjeća gotovo svakog detalja dana, kad je njezinu sinu vatrena stihija uzrokovala teške opekline koje je zadobio gaseći travu na području Nacionalnog parka Kornati, snažno pridržava zlatni lančić na kojemu je ispisano Josipovo ime.

- Prije nego što sam otišla na posao, nešto prije sedam sati, provirila sam sinu u sobu. Zabrinula sam se jer se nije probudio za posao pa sam mu nešto doviknula, a on mi je odgovorio da ne radi toga dana. Trebao mu je to biti prvi slobodan dan te sezone. Tek oko podne prvi sam put zamijetila na vijestima na televiziji da se nešto događa na Kornatima. Odmah sam osjetila neki nemir u sebi, dohvatila telefon i nazvala kući. Šogorica mi se javila i rekla da je Josip ipak otišao na posao - bolnog izraza prepričava njegova majka.

Zabrinuta Jasminka satima je panično birala sinov broj mobitela. Josip se nije javljao. Pokušavala ga je u panici zvati i s telefona prve susjede, no nije se javljao.

- Oko 16, 17 sati zamijetila sam helikopter koji je izazvao buku, pa sam i sama izletjela te pogledala u zrak. Doimao se neispravan, kao da će sletjeti u more, a vozio je prema Kornatima. Uskoro su se uskomešali susjedi, ljudi su nam počeli dolaziti na vrata te nas ispitivati gdje je Josip i kako je. Shvatili smo da se nešto događa. No nitko nam satima službeno ništa nije javljao, kao ni s terena, pa nismo znali što se događa na Kornatima - govori Jasminka.

Tek u središnjem “Dnevniku”, koji je pomno gledala sa suprugom, saznala je kako je njezin Josip među nastradalima. I dalje bez informacije je li tinejdžer živ, ozlijeđen ili mrtav.

- Svašta su nam javljali, da je samo ozlijeđen, ali i da nitko ne zna što je s njim. Završio je u Zagrebu. Suprug je otišao k njemu, a ja i mlađi sin ostali smo doma. Nisam imala snage da idemo gore. Otac mu je bio uz postelju cijelo to vrijeme. Sedam dana molili smo za našeg Josipa. Molili smo i plakali. Sedmi dan se naš Josip više nije mogao boriti u mukama - dramatično govori majka tišnjanskog dobrovoljca. Ogorčena je desetogodišnjom sudskom trakavicom u kojoj 13 obitelji kornatskih heroja bolno i teško traže istinu o okolnostima stradavanja njihovih sinova, supruga i očeva, jer je Josip dobrovoljnim vatrogastvom zamijenio služenje vojnog roka.

- Volio je polje, volio je ocu pomagati, s prijateljima je išao u ribu i dobre je ribe kući donosio. Ali posebno je živio za nogomet i Hajduk - ponosno se sjeća mama Lučić.

Sin joj je, kao i ostatku obitelji, volio spremati gradele, tjestenine, lasagne i ostale delicije koje je savladao nakon srednje škole za kuhara koja mu je, na početku njegova mladog života, trebala otvoriti životne opcije. Baš kao i Ivanu Marinoviću, šibenskom vatrogascu koji je, prisjeća se otac Igor, odmah nakon mature rekao obitelji kako je šteta potrošiti 3000 maraka na njegov studij pa su se dogovorili kupiti mu automobil.

- Obožavao je vožnje i strahovao sam tijekom njegove mladosti da ne nastrada na cesti. Ivan je bio lud za automobilima, sve ga je o tomu zanimalo i uživao je u vožnji - kaže njegov otac.

Šest godina prije nego što je nastradao, obitelj Marinović zadesila je tragedija. Naime, Ivanova majka ostala je nepokretna te je prestala govoriti kad je na operaciji u zagrebačkoj bolnici došlo do komplikacija. Ivanov otac Igor od tada se brinuo o supruzi, dok je njihov sin brižno pomagao obitelji. Majku je posjećivao gotovo svakoga dana jer se kao mladić odselio iz roditeljskog doma.

- Ljubovao je s jednom djevojkom u koju je bio strahovito zaljubljen, a kako je stanovao sa svojom babom, toga ljeta najavio joj je kako se planira od jeseni useliti s djevojkom, a želio se i oženiti njome - prisjeća se Ivanov otac. Njegov sin je nekoliko slobodnih dana prije 30. kolovoza 2007. proveo sa svojom odabranicom na izletu u Umagu.

- Nazvao me iz Istre i rekao mi kako je prvi put kušao tartufe, ali mu se nisu dopali. Sjećam se da me nasmijao jer je usporedio okus tartufa s okusom naoštrene olovke, na što sam ga zafrkavao da je ta vrsta gljive cijenjena radi svoje visoke cijene - govori Igor Marinović. Ivan je s putovanja otišao raditi redovnu smjenu te je planirao nakon završetka posla otići k roditeljima. Njegov je otac čekao sina satima jer je planirao spraviti mu večeru. Kad se Ivan ni kasnije tog poslijepodneva nije pojavio u obiteljskom domu, Igor se automobilom provezao nedaleko od vatrogasnog doma u Šibeniku te susreo nekoliko poznanika čija su ponašanja dala zabrinutom ocu do znanja da se na požarištu na koje je njegov sin otišao nešto dogodilo. Raspitivao se o Ivanu, ali niša nije uspio doznati.

- Mahnito sam zvao sve vatrogasce u gradu i okolici koje poznajem, no nitko nam ništa nije znao službeno reći. Dočekao sam vijesti oko 22 ili 23 sata, kad se uživo s Kornata uključio Stipe Božić. Spiker je izgovarao imena stradalih vatrogasaca koji su prevezeni u bolnicu, a o petorici koji su, izvještavalo se tad, upali u neku jamu nije bilo mnogo informacija. Znao sam tad da nam je sin nastradao pa sam ušao u sobu gdje je supruga ležala te joj rekao kako našeg sina više nema - prisjetio se Ivanov otac. Igor Marinović već deset godina uporno traži istinu o stradavanju trinaestorice vatrogasaca na Kornatima te u ime svih obitelji nastradalih svim snagama vodi bitku s hrvatskim pravosuđem. Ogorčen je, objašnjava, što se desetljeće nakon tragedije krije istina o tome što se doista dogodilo na požarištu.

- Sudstvo nam podmeće teorije da su oni poginuli na sve načine koji su, ako se racionalno promisli, nemogući. Svi nam tvrde da nam se kriju brojne pogreške i previdi. Uporno nas ušutkavaju - kaže nam Igor Marinović.     

"Moj Marko je imao samo 16 godina. Bio sam protiv toga da ide na Kornate"     

Obitelj najmlađeg vatrogasca koji je nastradao na Kornatima deset godina živi u tišini noseći na plećima tugu, patnju i bol. Njihov sin Marko Stančić na kobno požarište otišao je s kolegama iz DVD-a Tisno sa samo 16 godina. Priželjkivao je voziti se helikopterom, a najveća mu je strast bila fotografiranje.

- Nisam bio za to da Marko ide na Kornate, ali nekako sam popustio, i to samo zato da leti helikopterom. To je razljutilo moju suprugu, koja je odmah nazvala mjerodavne u DVD-u Tisno i zabranila da naš sin pođe na otok - prisjetio se na suđenju 2011. godine Markov otac Dinko Stančić.

Supruga Divna sa svojom patnjom živi daleko od očiju znatiželjnika pa rijetko s kim govori o katastrofi koja je njezina tinejdžera stajala života. Mještani kažu kako je obitelj Stančić deset godina nakon Markova stradavanja shrvana kao i prvoga dana. Markov otac Dinko je već nekoliko puta morao na ozbiljno liječenje jer mu je srce oslabjelo, dok Markova majka nerado pušta goste u njihov dom.

- Nije lako izgubiti jedinog sina, ali znate, Markovoj je obitelji posebno teško jer su pokušavali spriječiti da mladić upće ode na tako opasan zadatak - govore prijatelji obitelji.

I Markov otac se prisjetio toga dok je svjedočio na jednom od ročišta zakazanih u procesu protiv Dražena Slavice.

- Mislili smo da uopće nije otišao u taj helikopter, no on nam je poslao SMS iz zraka da je napravio puno dobrih fotografija koje će mi poslati - ispričao je Markov otac prije šest godina. Ponovno je razgovarao sa sinom nakon što su sletjeli na otok i tad mu se sin ispričao što je prekršio zabranu. Na Kornatima je oprezno slijedio starije kolege i fotografirao ih neposredno prije nego što ih je zahvatio plamen.

- Zadnji put smo se čuli negdje oko 14.45 sati, kad mi je Marko rekao da su na brdu, da je vatrena linija dugačka, ali da vatra nije visoka, te da su bez vode za gašenje i za piće pa će umrijeti od žeđi. Vjerojatno su žedni i umrli, jer su tamo bili ostavljeni - potresno je Dinko Stančić prepričavao posljednji razgovor sa sinom.

Marko je bio omiljen u društvu, volio je adrenalin i uživao u mladenačkim snovima. Prijatelji ga opisuju kao vrijednog mladića koji se volio veseliti i zapjevati u dobrom društvu. Baš kao i Šibenčanin Dino Klarić, koji je poginuo na Kornatima. Njegov je otac Joško išao s njim na svaki teren jer se bojao strahovitih prizora kad je njegov brat, Dinov stric, nastradao u požaru u okolici Šibenika.

- Dino se s mojim sinom Ivanom, među ostalima, zaposlio na mjestu stradalih vatrogasaca, a kako sam često s Joškom u društvu, jer zajedno pokušavamo već godinama doznati istinu o stradavanju naših vatrogasaca, znam koliko se trudio sina zaštititi od bilo kakve nedaće. I eto, zajedno su išli na te nesretne Kornate pa otac nije uspio niti mogao spasiti sina od silne vatre, zbog koje je Dino na mjestu izgubio život - ispričao je Igor Marinović, otac Ivana Marinovića.