Kako srušiti diktatora? To je pitanje s kojim se susreću svi koji čekaju konačni Vučićev pad

Srušili su premijera, srušili su Vladu, srušili su gradonačelnika Novog Sada, ali kako mogu srušiti Aleksandra Vučića?

Kako srušiti autokratskog predsjednika?

Srbija ima, na njezinu žalost, veliko iskustvo s diktatorima i autokratima, kao i s masovnim prosvjedima protiv vlasti. I osjetila je na svojoj koži koliko ti žestoki oporbeni prosvjedi mogu biti značajni, ali i koliko zapravo mogu biti jalovi.

Dobar dio jednog desetljeća građanska, opozicijska Srbija marširala je protiv Slobodana Miloševića, dok je ovaj vodio i gubio ratove, uništavao regiju, pokoravao državu, osvajao institucije, lažirao izbore, utišavao ili čak ubijao protivnike i kritičare. Čak se i nakon jasnog izbornog poraza Srbija masovnim prosvjedima morala izboriti za Miloševićev pad.

Bilo je dugo, bilo je bolno, i za okruženje Miloševićeve Srbije, kao i za samu Srbiju.

Huškač i radikal

A sada, Srbija je zapela s Aleksandrom Vučićem, jednim od ratnih huškača i radikala iz Miloševićeve ere. On je u Srbiji razbio gotovo sve pokrete otpora, oporbu, medije, kritičare, institucije, kontrolne mehanizme, uz iskušanu strategiju prozivanja vanjskih i unutarnjih neprijatelja, huškanja na kritičare i protivnike, širenje represije, zastrašivanje, čak i uz fizičko nasilje nad prosvjednicima. 

Ali opet nije uspio razbiti prosvjed studenata i mladih ljudi.

Ni prijetnjama, ni optužbama, ni bejzbol palicama.

Stotine tisuća ljudi maršira ulicama gradova u Srbiji, koristeći tragedije poput pada nadstrešnice u Novom Sadu, ali i masovnog ubojstva u školi, kako bi artikulirala svoje nezadovoljstvo i kanalizirala frustraciju prema institucijama, stranci i Vladi pod kontrolom Vučića.

Vučić vlada Srbijom čitavo desetljeće, održavajući se na vlasti putinovskim modelom mijenjanja fotelja iz premijerske u predsjedničku (a možda i obrnuto), i za to vrijeme uspio je učvrstiti svoju vladavinu, slomiti otpore, izgraditi mehanizme zaštite, pa i otvorenog nasilja, tabloidnog huškanja i optuživanja "stranih agenata".

Što dulje, to teže

Što je dulje na vlasti, to jača bijes zbog njegove vladavine. Ali istodobno, što je dulje na vlasti, slabije su šanse da ga se skine s vlasti. Ne samo prosvjedima, nego i na izborima.

To je priča o Putinovoj Rusiji, Lukašenkovoj Bjelorusiji, Orbanovoj Mađarskoj, u manjoj mjeri o Plenkovićevoj Hrvatskoj u kojoj HDZ sve snažnije kontrolira državu i njezine institucije. A to je i plan Donalda Trumpa za njegovu novu Ameriku kojom on ne želi upravljati, nego želi njome vladati.

Pa i pod cijenu kršenja Ustava i omogućavanja trećeg ili četvrtog mandata u Bijeloj kući.

Kad se diktatori jednom dokopaju vlasti, moraju se prvom prilikom smijeniti ili će tijekom godina poduzeti sve kako bi doživotno vladali. I u tome često uspijevaju.  

Dublje promjene

"Ostaje za vidjeti hoće li ta podrška autokraciji ostati nepromijenjena i nakon evidentnog kolapsa dosadašnjeg modela vladanja Srbijom", kazao je SDP-ov eurozastupnik Tonino Picula nakon ostavke premijera Srbije pod pritiskom prosvjeda, te naglasio najvažnije: "Odgovor mora dobiti i pitanje imaju li masovni prosvjedi dovoljan transformacijski kapacitet za dublje promjene u zemlji".

Demokratskim izborima vrlo je teško smijeniti diktatora, jer diktatori kontroliraju izbore, političku scenu, institucije, medije, ali i razbijaju oporbu, uništavaju konkurenciju i u mnogim slučajevima, naprosto lažiraju izbore.

Premijer Srbije podnio je ostavku kako ju ne bi morao podnijeti Aleksandar Vučić. No on je sljedeći na redu. I ostavka premijera otkriva slabosti i pukotine u njegovu autokratskom oklopu.

No čak i ako se duh ovih demonstracija u jednom trenutku prelije na izbornu kampanju i usmjeri prema glasačkim kutijama, pitanje je može li se tako napokon smijeniti Vučića i dati Srbiji priliku da prodiše.

Ove demonstracije ne smiju biti početak oslobađanja Srbije od Vučićeve vladavine, već i početak njegova političkog kraja.