News

Komentari 0

Kako su age Briselije Hrvatima ispunile stoljetnu želju pa podigle na Pelješcu ćupriju

Kako su age Briselije Hrvatima ispunile stoljetnu želju pa podigle na Pelješcu ćupriju

Hoće li se naći pisac koji će, poput jugoslavenskog i srpskog pisca iz roda izumirućeg naroda bosanskih Hrvata Ive Andrića, umjeti da opiše povijest našega mosta?

Nakon što je zemlja ušla u Europsku Uniju, iz Bruxellesa javili su se glasom zlatne ribice, nudeći zemaljskim vlastima da će im ispuniti jednu želju. I umjesto da, kao u onoj pjesmi Duška Trifunovića, koju je otpjevao Seid Memić Vajta, odbiju age Briselije, jer ako je ribica stvarno zlatna, želje bi trebale biti tri, zemaljske vlasti poručile su: hoćemo most! Kakav most? Dva kilometra dug. I da bude baš na mjestu na kojemu smo stotinama godina bili razdvojeni od samih sebe i od svojih europskih identiteta. Nema problema, odgovorile su age Briselije, može, prisnažila je zlatna ribica, nakon čega je započela izgradnja mosta. U isto vrijeme, započeo je i odliv stanovništva iz zemlje, pa dok su postavljeni piloni te dva kilometra duge, lijepe i skladne armiranobetonske građevine, iz zemlje je iscurilo nekoliko stotina tisuća ljudi. Žrtva je to instantne europeizacije: da bismo živjeli kao sav normalan svijet, najprije nas treba nestati. Da bismo dobili most, onakav kakve imaju bogati i sretni ljudi sa Zapada, koji o mostovima i ne razmišljaju, niti vide čudo u tim fantastičnim građevinama, čija ljepota i izuzetnost nadmašuje veličinu i sam smisao cjelokupne naše povijesti, najprije svoju djecu moramo poslati agama Briselijama i samome briselskom sultanu, da tamo rade kao zidari, konobari i sobari, da služe starce po čuvenim briselskim haremima, da rađaju novu djecu i da ih uče neznanju jezika njihovih očeva, te da u izuzetnim slučajevima i sami postaju briselske paše, age, sultanovi premijeri. Baš sve kao što je bilo i koju stotinu godina ranije, kada su najbolji naši sinovi odlazili u Carigrad da se tamo poturče i budu janjičari, a da se najbolji među njima uzdignu u sultanove premijere. Poslije smo, stvarajući negativnu povijest, povijest svoje vječne patnje i nesreće, izmišljali danak u krvi, otimanje sinova njihovim nesretnim roditeljima, odnošenje djece u sepetima… A zapravo se išlo, kao što se i danas ide, za boljim životom. Bježalo se od sirotinje i od vječne naše nesređenosti, i ljudskim su se životima kupovali mostovi. Nisu li upravo Osmanlije gradili mostove, s čijom se ljepotom i skladom može mjeriti jedino ovaj most što smo ga na dar dobili, ili u zamjenu za svoje sinove i kćeri, od aga Briselija i od velikoga briselskog sultana? Naša povijest teče u krug i ništa u njoj nije originalno.

Hoće li se, međutim, naći pisac koji će, poput jugoslavenskog i srpskog pisca iz roda izumirućeg naroda bosanskih Hrvata (koji s hrvatskim Hrvatima baš i nemaju neke bliže veze) Ive Andrića, umjeti da opiše povijest našega mosta? Jer to je jedini način da mostu i njegovoj ljepoti damo neki smisao. Veliki roman mnogo je čvršći i trajniji od armiranog betona.

Evo što bi u toj romanesknoj povijesti moralo biti zapisano i što bi činilo kontekst svim tim ljudskim sudbinama. Naš most Bruxelles je koštao 226 milijuna eura. Izgradnja je trebala potrajati tri godine, ali se razvukla na šest. Izgradnja je službeno započela u nedjelju, 13. svibnja 2007, u nazočnosti domaćeg premijera i posebnog koordinatora Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu. Prema prvim zamislima, u izgradnji su trebale sudjelovati domaće tvrtke, potpomogunute europskim partnerima. Ali to zbog kriminala nije išlo, radovi su stalno odgađani, lokalne vlasti stvarale su probleme oko zemljišta… Tada su age Briselije presjekle pa je projekt ekspresno povjeren španjolskoj tvrtki Fomento de Construcciones y Contratas. Španjolci su, to će se kasnije shvatiti, gradili k’o ni sebi ni svome, ali poštujući rokove. Most preko Dunava između bugarskog Vidina i rumunjskog Kalafata svečano je otvoren u utorak 14. svibnja 2013. godine. Sljedeća, 2014. godina protjecat će u popravljanju grešaka u izgradnji i nastalih oštećenja: curila je voda između asfaltnog pokrova i kolnika, na kolovozu pojavile su se rupe, most je brzo oronuo, postajao star, propadao u legendu i među narodna vjerovanja, brže nego što se itko tome nadao. Stvarnost je, kao što to na Balkanu obično biva, uskoro prestala da važi. Povijest je zamijenjena pripoviješću. Čuveni se grad Vidin vraća svojoj prošlosti, u koju je briselski most savršeno uklopljen. Legenda je nadograđena kontralegendom, varijacijom i persiflažom, gorkim svjedočanstvom o snazi mentaliteta i zemljopisnog prokletstva Balkanom, i potvrdom da Europska Unija ne može biti drukčije doživljena nego kao nešto što već postoji u kolektivnom iskustvu. Europska Unija isto je što i Osmansko carstvo, ali u postmoderna doba, za vladavine ljudskih prava i nacionalnih vjerovanja.

Pet-šest godina nakon što je Bugarska ušla u Europsku Uniju, nakon što joj se iz Bruxellesa javila zlatna ribica, da Bugarskoj ispuni jednu želju (a ostale dvije ribica će ispunjavati sebi), i nakon što je Bugarska zaželjela most, u Uniji se, ispred zlatne ribice, zatekla Hrvatska. Ribica još nije ni zinula, a Hrvatska je izgovorila: most! Na Dunavu? Ne na Dunavu, gadljivo će Hrvatska, nego na moru. Zlatna se ribica u prvi mah uplašila da će zemljica poželjeti most do Ankone, i već se domišljala kako da Hrvatskoj ne ispuni ludu njezinu želju, ali ne, Hrvatska je poželjela most između magistrale i nekoliko zabačenih sela na poluotoku Pelješcu, koja ne samo da nisu čuvena poput bugarskog Vidina, nego u njihove nazive nisu sasvim sigurni ni oni koji su se u tim selima rađali. Zašto?, iskreno ganuta bila je ribica nad tom malom i tako žalosnom hrvatskom željicom. Bugarska želja za mostom značila je ukopanost u neku neprolaznu i nepodnošljivu mitsku prošlost, zbog koje, uostalom, za age Briselije i nema drugog rješenja, nego da sve Bugare isele i pretvore ih u neke druge ljude, koji će pripadati nekim drugim, normalnijim i podložnijim europskim narodima. Bugari su, dakle, tipični Balkan, koji iz briselijske perspektive valja razoriti, a zatim naseliti njemačkim i austrijskim penzionerima, ali što je Hrvatska sa svojim mostom u pelješku nigdinu? Hrvatska je mala i anonimna verzijica onog što je na Balkanu čuveno. Ona je sličica Balkana očišćenog od svake egzotike, ali koji svejedno nije ništa drugo nego Balkan.

I tako je Hrvatska od aga Briselija dobila svoj most. A s mostom i pripovijest o tisućgodišnjoj hrvatskoj čežnji i težnji za ćuprijom koja će premostiti Neum. I prije nego što je otvoren, prije nego što su po njem prošetali Plenković i njegova ministarčad, prije nego što je naišao posvađani Milanović, a onda i Rimac sa svojim kobajagi autom, most je već bio veoma star. Most od stoljeća sedmog, kad još Turaka i carigradskih sultana nije ni bilo. Imaginacija malih mnogo je zahtjevnija od imaginacije velikih.

Sljedeće godine Most Nove Europe, kako glasi službeni naziv mosta Vidin - Kalafat, navršit će deset godina, a da još uvijek nije spojen na paneuropski koridor IV, i na autocestu E-79, koja od Miškolca u Madžarskoj vodi sve do Soluna. Još uvijek ta autocesta ne postoji, jer za njom, zapravo, nema više potrebe. Kao što ni za mostom nema neke prijeke potrebe, niti most ima prometno ili ekonomsko opravdanje. Taj most je, ponovimo još jednom, čežnja, taj most je imaginativ, taj most je neprolazno djelo i spomenik zauvijek zarobljene kolektivne mašte. Njegove četiri kolovozne trake, željeznička pruga, pješačka te biciklistička staza zapravo ne vode nikamo. Ili vode do nekih slabo prometnih i užasno zapuštenih rumunjskih cesta. Ali zar je ćuprija na Drini kod Višegrada ikada stvarno ikamo vodila? Osim što je nostalgični osmanski premijer, podrijetlom iz tih krajeva, svojoj braći i rođacima izgradnjom ćuprije ispunio tu duboko ljudsku želju da se rijeka prekorači i da se istodobno bude na obje obale i obje strane granice. Jer svaka ozbiljna rijeka nečemu je granica.

Hrvati su, pomalo škrgutnuvši zubima, iz duga prema Bruxellesu svoj most nazvali kratko Pelješki most. Prije toga htjeli su nezgrapno, da ne kažemo jezikoslovno, onako kako govornici ovoga jezika nikako ne bi: Most Pelješac. Dok bismo mi, potekli iz onog odumirućeg i protjeranog Andrićevog naroda, ljepše i preciznije rekli: Na Pelješcu ćuprija. Možda bi ga oni radije nazvali, kao što već jesu onaj dubrovački most, Mostom Franja Tuđmana, ali bi to bilo nezgodno prema financijerima i izvođačima.

Tom mostu se, kao i onom bugarskom, odistinski radujem. I više nego bugarskom, jer je prilika da ću ga češće obilaziti, živjeti na njemu i pokraj njega. Mostovi se ne vole zbog njihove svrhe, zato što nešto ili nekoga povezuju, niti što od njih tobože imamo ekonomsku korist. Mostovi se vole zato što su čudo.

I tako je Hrvatska od aga Briselija dobila svoj most. A s mostom i pripovijest o tisućgodišnjoj hrvatskoj čežnji i težnji za ćuprijom koja će premostiti Neum.

Najčitaniji članci