Kako su age Briselije Hrvatima ispunile stoljetnu želju pa podigle na Pelješcu ćupriju

Nakon što je zemlja ušla u Europsku Uniju, iz Bruxellesa javili su se glasom zlatne ribice, nudeći zemaljskim vlastima da će im ispuniti jednu želju. I umjesto da, kao u onoj pjesmi Duška Trifunovića, koju je otpjevao Seid Memić Vajta, odbiju age Briselije, jer ako je ribica stvarno zlatna, želje bi trebale biti tri, zemaljske vlasti poručile su: hoćemo most! Kakav most? Dva kilometra dug. I da bude baš na mjestu na kojemu smo stotinama godina bili razdvojeni od samih sebe i od svojih europskih identiteta. Nema problema, odgovorile su age Briselije, može, prisnažila je zlatna ribica, nakon čega je započela izgradnja mosta. U isto vrijeme, započeo je i odliv stanovništva iz zemlje, pa dok su postavljeni piloni te dva kilometra duge, lijepe i skladne armiranobetonske građevine, iz zemlje je iscurilo nekoliko stotina tisuća ljudi. Žrtva je to instantne europeizacije: da bismo živjeli kao sav normalan svijet, najprije nas treba nestati. Da bismo dobili most, onakav kakve imaju bogati i sretni ljudi sa Zapada, koji o mostovima i ne razmišljaju, niti vide čudo u tim fantastičnim građevinama, čija ljepota i izuzetnost nadmašuje veličinu i sam smisao cjelokupne naše povijesti, najprije svoju djecu moramo poslati agama Briselijama i samome briselskom sultanu, da tamo rade kao zidari, konobari i sobari, da služe starce po čuvenim briselskim haremima, da rađaju novu djecu i da ih uče neznanju jezika njihovih očeva, te da u izuzetnim slučajevima i sami postaju briselske paše, age, sultanovi premijeri. Baš sve kao što je bilo i koju stotinu godina ranije, kada su najbolji naši sinovi odlazili u Carigrad da se tamo poturče i budu janjičari, a da se najbolji među njima uzdignu u sultanove premijere. Poslije smo, stvarajući negativnu povijest, povijest svoje vječne patnje i nesreće, izmišljali danak u krvi, otimanje sinova njihovim nesretnim roditeljima, odnošenje djece u sepetima… A zapravo se išlo, kao što se i danas ide, za boljim životom. Bježalo se od sirotinje i od vječne naše nesređenosti, i ljudskim su se životima kupovali mostovi. Nisu li upravo Osmanlije gradili mostove, s čijom se ljepotom i skladom može mjeriti jedino ovaj most što smo ga na dar dobili, ili u zamjenu za svoje sinove i kćeri, od aga Briselija i od velikoga briselskog sultana? Naša povijest teče u krug i ništa u njoj nije originalno.