Kako su Hrvati prešutjeli život i smrt partizanskih brendova

Tko zna da je službeni naziv škvera u Kraljevici “Titovo brodogradilište“? Da njegovim stečajem vrlo vjerojatno nestaje tvrtka koja se kitila, kao posljednja u Hrvatskoj, ne samo imenom nego i djelićem industrijske biografije Josipa Broza Tita. Godine 1925. radio je za tokarskim strojem brodogradilišta i organizirao vrlo uspješan štrajk za povećanje radničkih nadnica.

Doduše, ponos se vrlo suzdržano iskazuje pred javnošću samostalne Hrvatske, ako se može suditi prema količini teksta koji je informaciji posvećen u posljednjoj monografiji iz 2009. Uvelike je marginalizirana u odnosu prema europskom portretu Karla VI. Habsburškoga, oca Marije Terezije, autora dekreta koji nalaže gradnju škvera u Bakarskom zaljevu. Pa ipak, naziv “Titovo brodogradilište“, makar službeno nikada nije odbačeno, unatoč političkim strastima ‘90-tih, koje su rušile komunističke spomenike. Očito, ocijenjen kao koristan brend, u marketinškim materijalima za zapadnu Europu predstavljalo se kao shipyard Titovo.

Prema svemu sudeći, srodne poslovne kalkulacije održale su simbolički život Josipa Kraša, Rade Končara, Ive Lole Ribara, Đure Đakovića, Đure Salaja, Janka Gredelja, Vladimira Gortana, Marijana Badela, čak Borisa Kidriča, Slovenca, kemičara, junaka socijalističkoga rada i generala JNA nakon rata.

Teksilni kombinat “Boris Kidrič“ naime donedavno je postojao u Zadru, zapošljavajući više od 2000 ljudi koji su rado isticali da su šivali ratne uniforme za Hrvatsku vojsku. Komunističko ime nestalo je u stečaju poduzeća zajedno s radnim mjestima. Ista je sudbina građevinskoga poduzeća “Vladimir Gortan”, kršteno je po Istraninu koji je ubijen 1929., kao žrtva talijanskih pretenzija na Istru i Kvarner. U godinama socijalističkoga progresa, kada je zapošljavao 5000 ljudi, imao je centralu u Zagrebu i mnoštvo filijala po ostalim gradovima. 

>>> Više pročitajte u Express