'Kao da ti žiletom režu mozak'

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Iako zvuči tako, gospodin Vojnović uopće nije ironičan. On ovaj strmi, blatnjavi i klizavi prolaz kroz šumu najozbiljnije naziva putem. Nasutim putem.

- Ja sam Lazo, bio i ostao, još otkad sam postao! Rođen 20. 10. 1938., ide mi osamdeset četvrta i još se ne dam! - viče tako ćelavi starčić u posljednjoj kuhinjici u ovom dijelu Balinca.

Nema ovdje više nikoga, ako ne računamo sina koji mu je došao u posjet i histerično sretnog hrvatskog ovčara koji naskače na zalutale posjetitelje.

ZABORAVLJENI Nitko se ne za*ebava s Pajom

- Nemam susjeda, kakvi susjedi. Najbliži je tamo gore, ispod trafostanice, kilometar i pol od nas. Sad sam u redu, imam dosta toga. Moram ovdje unaprijed misliti da pribavim sve potrebno za život. Ako zapnem, ne može mi nitko doći. Kad je snijeg, ne može proći ni ralica. A još je sad dobro, kako je bilo ranije, prije nego što su nasuli put. Sad imam i struje i vode. Što? Tresi pepeo na pod, sve je u redu.

Stari Lazo je poznat u ovom kraju. Odnosno, bio je poznat, kad je tu još bilo svijeta. Skitao bi se šumom, skupljao trave i gljive te pripravljao čajeve i meleme za sve znane i neznane bolesti. Zvali su ga doktorom. Doktorom Lazom.

- Ova kuća dolje je srušena, zarasla je. Bila je još jedna, pa druga, treća, četvrta... U onom vremenu, dok je čovjek bio mlad, bilo je dobro. Moglo se raditi, kositi, sušiti, brinuti o blagu, kozama, ovcama... Bilo je dobro. A što da vam sad kažem? Da budem iskren, ovo je sve rat napravio. Rat nikome nije brat. Rasuo je narod na sve strane, i Hrvate, i Srbe, i Muslimane, sve se rasulo po svijetu. Sad su više vani nego u našoj Hrvatskoj. A znaš, ja nisam baš pismen, nemam neke škole osim četiri razreda osnovne. Ali nešto mi je noćima govorilo da će biti rata. I tako je bilo. Nisam bio tu, ma kakvi. Kako kažu, di sva braća tu i Mujo. Ne pitaju oni s puškama je li to Lazo, Mate, Ivo ili Stojan.

ZABORAVLJENI Iskupljenje u malom kontejneru

Ne pitaju. Otišao sam na Kosovo i u vlaški kraj. A jedva sam čekao da se vratim ovdje, u moju baraku. Vidi je. Sam sam je napravio, sve sa svojim rukama. Prozore, vrata, sve. Tako sam uvijek radio. Nisam učio zanata, ali bolje sam znao od učenih. I tranzistore popravljao, i televizore, tambure i bisernice... Ma nisam uzimao novce za to, trebalo je pomoći prijateljima, kumovima, zetovima. Pomagao sam i ženama. S biljkama. Napravim joj čaj, kažem da popije i bit će dobro. I bilo je. Ali to sam ranije radio. Više ne mogu.

Lazo sjedi za stolom, požudno uvlači dim cigarete. Cjepanice hrskaju u peći.

- Ne mogu. Imao sam više operacija. Izvađen bubreg odavno, mjehur operirao... Nisam bio sposoban ni za JNA, otpustili su me. Zbog epilepsije. Imam je otkad sam bio mali, još od onog prvog rata. Velikog. Svjetskog. Odavde su me jednom odnijeli u nosilima. Nije bilo puta, nije mogla Hitna doći po mene. Zna me uhvatiti depresija. Depresija i epilepsija. Trošio sam lijekove, išao i u Zagreb po njih. Rekli su mi da ne smijem prekidati s njima. Jer to je... Kao da ti žiletom netko reže mozak i glavu. Znao sam zbog epilepsije ležati i u Topuskom. Ne smijem voziti ništa, ni bicikl. Da me ne uhvati... Jednom sam pao s bicikla, jednom naletio kraj konja... Nasreću, bio je miran. Zadnji put me uhvatilo prije godinu dana.

ZABORAVLJENI Želim raditi. Želim stvarati. Ali za koga? Tko će živjeti ovdje? Tako lijepa zemlja, a tako jadna

Lazo mirno govori o napadajima usred ničega. Pomisao da se starac trese sam u ovom zaboravljenom komadu zemlje...

- Što napravim kad me ulovi? Ništa, ne znam za sebe taj tren. Samo stojim i vidim da me hvata. Sad više i ne trošim ništa, samo ovo. Cigarete. Vidi ovo, ostao sam bez zubiju. Samo je jedan ostao. Taj zub je već oljušten. I po noći me znalo uhvatiti i jednom tako rasiječem jezik odozdo i odozgo. Tim jednim zubom. I onda sam morao i jezik rješavati.

Lazin sin šuti, sluša oca. Pita može li i on nešto reći.

- Ovdje tko je ostao, samo je žrtvovan. Nije važan rat, svi koji su ovdje živjeli bili su žrtve. Nije bilo puta, nije bilo infrastrukture. Ja sam išao u školu šest i pol kilometara. U jednom smjeru! U srednju školu u Topuskom pet kilometara. Sve pješke. Preko brda, potoka, jedne rijeke, sve kroz šumu. Evo, nakon pedeset godina su napravili put. I on je očajan, ali trebali ste ga prije vidjeti. Kakvi auti, mogli ste proći samo u gumenim čizmama. Slušajte... Kad dođem ovdje, dođem samo zbog njega. I tad kroz mene prolazi svih trideset godina muke i mučenja. Ovdje ostati i živjeti... Smrt.

Balinac, 22. studenog, 2022.