Nitko se ne za*ebava s Pajom

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Što nećeš rakiju? Novinar, pa se boji policije...

Pajo, u dokumentima upisan kao Pavao Trkulja, čudom se čudi kako netko može odbiti čokanjčić prozirne tekućine. Teško je procijeniti kad je ozbiljan, impozantni brkovi cijelo mu vrijeme poigravaju na obrazima.

- Ajmo na ti, ljepše je tako. Neću, ne pušim, još od osamdesete. Kad je Tito umro, ja prestao pušiti. Od žalosti. A pičio sam tri kutije dnevno. Radio sam noćne smjene na željeznici i non-stop mi je bila u ustima. I jednom kažem sam sebi: ‘Ako izdržim noć da ne zapalim, više neću’. I tako je bilo.

Pajo se smijulji, liže prste i prebire papire u fasciklu. Sakupio je desetke, možda i stotinu listova, sve sa službenim potpisima i pečatima.

- Ja sam ti izbrisan. Tako kako sam rekao. Izbrisan. Slovenci... S njima imam probleme više od 30 godina. Ja sam bio naš, a oni, eto, nisu voljeli da sam naš. Slušaj me sad.

Otišao sam tamo 1973., kao vojnik. A onda počeo i raditi. Pa se oženio Slovenkom i imao s njom četvero djece. Sad su odrasli. Kad je došao rat, ‘91., oni mene rastavili sa ženom. Razdvojili i djecu i mene i nju. Izbrisani su zajedno sa mnom. Lijepo. Uzeli gumicu i izbrisali nas. Zato što nisam imao državljanstvo.

Ja sam gore bio stalno prijavljen, bio željeznički radnik, kondukter u vlaku. Imao uređen život, žena radila na općini i tako dalje. A kad je došao dan rata, onog njihovog rata od deset dana, onog koji je počeo prije... E onda ja više nisam bio naš. Zvali su me da idem tući po ljudima. Da se javim i da pucam. Inače sam u vojsci bio nišandžija na bestrzajnom topu.

Trebao sam pucati od kasarne, preko Drave, na kolonu Jugoslavenske narodne armije. Tu je bila postavljena cisterna mazuta i trebao sam je gađati da eksplodira i da kolona ne ide dalje prema Dravogradu. I ja se nisam htio javiti. Zašto bih se javio? Da idem ubijati ljude?

Brkovi podrhtavaju. Pajina supruga u dnevnom boravku gleda vijesti, poznati glas olajava jednog ministra.

- Vidi, ja po nacionalnosti nisam ni Srbin, ni Hrvat, ni Cigan, ni ništa, ali tad sam bio Jugoslaven. Evo, sad sam bio na sudu i rekao da sam Hrvat, iako sam Srbin po porijeklu, toga se ne sramim. Ali ja sam čovjek koji poštuje sve nacije na svijetu. Meni je svejedno jesi li ovo ili ono ako si čovjek...

I eto, nisam se htio javiti da ratujem i drž - ne daj, oni mi pošalju papir, maloprije mi bio u rukama, da nemam pravo ni na privremeni boravak. A ja imao stalni boravak, imao sve riješeno. Bilo nas je više od 100.000 takvih... Dobili smo nedavno presudu s Europskog suda da nam Slovenija mora vratiti sve što nam je oduzeto, upisati u državljanstvo one koji hoće... Cerar je izjavio da će, ako izbrisanima vrate odštetu, zemlja bankrotirati. A ja kažem, neka će. Ako su uništili mene i sve ostale, neka crknemo svi.

Pajo naginje čašicu. Okreće se prema peći, gleda u istrzane plamenove.

- Muka je bila. Izbrišu te. Kao da si pašče na cesti. Nemaš dokumente, nemaš nikakva prava. Gdje god se pojaviš, progone te. Ne daju ti disati. Napisali mi odluku da nemam pravo ni na privremeni boravak. Razumiješ? Imaš pravo biti tri dana tu i marš van. Ali ja sam nastavio živjeti u Sloveniji. Nastavio sam tamo živjeti, nisam u početku ni znao da su nas izbrisali poslije tog njihovog desetodnevnog rata. I od tada, kako se tko snašao... Ako si imao prijatelja, imao si šansu preživjeti. Radio sam kao čuvar, čuvao poduzeća... Uzeli mi dokumente, vozačku. Mislim, imao sam je, ali nisam je mogao koristiti. I što ću, pobjegnem u Austriju. Morao sam.

Moja kći je imala jednog frajera, zeta, imao je motor. Kawasaki. Radio je u Austriji. Austrijski motor, austrijske oznake, kacige... I mi se obučemo, dođemo na granicu, policija vidi austrijske oznake i mahne rukom da prođemo. A mi na motoru, s kacigama. Nisu ništa provjeravali. To je bilo 1994. Tad sam trebao biti deportiran iz Slovenije u Hrvatsku. A u Hrvatskoj još bilo ratno stanje. Ja neću ubijati ljude. Nisam za to rođen. Radije sam bježao gore, kao muha bez glave. Imao sam neke prijatelje i snašao se. Radio sam kod zetovoga gazde, pa kod nekog Rumunja, čistio, pospremao, kosio... Preživio tri mjeseca. Nakon toga sam imao prijavljen privremeni boravak. Nisu mi ga mogli produljiti. I ja upoznam jednu frizerku. Odvela me svojoj kući. Sakrivala me godinu dana dok nisam dobio hrvatske dokumente. Dobio pasoš i bio slobodan čovjek. Kad su stigli dokumenti, išli smo do Italije da provjerimo vrijede li... S njom sam bio četiri godine, ali razišli smo se i vratio sam se u Sloveniju. Opet. I onda opet problemi, hajde radi bilo što da bi preživio... To je bilo mučenje a ne život. Ostao sam do 2010. Tri godine prije toga dobio sam stalni boravak, ali su mi ga opet maknuli. I ja se vratim ovamo. Što ću? Otad nisam bio u Sloveniji. Gore su mi još bivša žena, djeca i četvero unučadi.

Netko bi rekao da će se povratkom na djedovinu stvari smiriti. Ali taj netko očito nikad nije upoznao Paju.

- Ma ni ovdje nisam imao nikakva prava. Ni zdravstveno osiguranje, dok nisam otišao u penziju. Sadašnja žena mi je Srbijanka, ima i ona problema sa zdravljem. Vjenčali smo se 2016. Ne čudim se. Ako ja, koji sam rođen ovdje, nisam imao osiguranja, gdje će ona? A struja...

Jao struja... Čekao sam je godinama. Uvedena je tek 2017. Struja je ovdje bila prije rata, ali poslije... Ništa. Pali svijeće i živi. Bez škrinje, televizije, ičega. Imao sam samo neki tranzistor na baterije...

I onda je bila gužva. Napravio sam gužvu. Uzbunu. Obećali mi da ću je dobiti, pa da neću, drž - ne daj... I onda sam ja samoumorom išao riješiti taj problem. Lijepo. Vješanjem na onu trešnju tamo. Da. Išao sam se objesiti da bih dobio struju. Išao sam se objesiti, a pregovori su trajali tri sata. Ako ne i više. S policijom. Oni dolje, njih 30, pa vatrogasci, pa oprema... A ja gore na trešnji. Drukčije neću, štrik je na vratu. Došao i vatrogasni kamion s lojtrama. Pitam ih što rade s kamionom, a oni da je došao zbog moje sigurnosti. Moje sigurnosti? Ja ga zvao nisam. Da mi je bilo do sigurnosti, ne bih se penjao gore i stavljao štrik na vrat. I počela galama i gužva i u kratko vrijeme došle bandere. Pola godine i evo struje. A kasnije, kad je sve bilo obećano, sišao ja s trešnje i s ljudima popio rakiju.

Pajo se smijulji. Cokće brkovima i naginje još tekućine u čokanjčić. Podiže ga.

- Ja sam sad najsretniji čovjek na svijetu. Imam hrvatsko državljanstvo. Imam uredne papire. Imam i penziju. Živ, zdrav, oženjen, sa strujom i vodom. I tu vodu sam riješio onog puta na trešnji.

Poslije sam doznao da je prepričao samo dio svog natezanja s potomcima nekadašnjih samoupravnih republika. U ovoj kući živio je Pajin otac. Ali svojedobno je provedena tiha nacionalizacija i država mu se uknjižila na djedovinu. Odatle i problemi sa strujom jer zahtjev za priključkom može dati samo formalni vlasnik, a to je ovdje bila Republika Hrvatska. Pa se vodio postupak da se ospore nacionalne šape na zemlji jer netko nekad u nekom uredu uopće nije računao na pravni kontinuitet Jugoslavije. Kao da se tih pedesetak godina nije dogodilo. Na kraju je Pajo dokazao da su mu preci još 1941. polagali pravo na posjed na kojem sad miga brkovima i pijucka rakiju. Stvar, kako čujem, još traje jer se Državno odvjetništvo žalilo.

Pajo odjednom spušta čašicu. Ozbiljan je.

- Znaš, ja i sad imam osjećaj da ne postojim. Bez obzira na to što je sve sređeno. Jer ništa nije na svome mjestu. Nisam zadovoljan. Kako ću biti zadovoljan? Nitko me ne dira poslije one trešnje, ali pravo da ti kažem, ni meni više nije do zajebancije...

Podgorje, 17. studenog, 2022.