Kardinal Bozanić: Znam, opet će reći da se miješam u politiku

Povijest Božjega kraljevstva ne nose mudri ovoga svijeta, nego Bogu vjerni u ljubavi. Premda je u ljudskim društvima razlika između bogatih i siromašnih prihvaćena kao nešto normalno, štoviše poželjno, time se ne smiju zaraziti naše kršćanske zajednice, rekao je u nedjelju nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić na svetoj misi u nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, osvrnuo se i na svakodnevne probleme te istaknuo:“

- Dok smo ovoga ljeta suočeni sa sušom i vidjeli kako zemlja bez Božjega dara ne može donositi plod, trebali bismo se još više zabrinuti što čini druga suša, ona duhovna, ona koja siječe korijen povezanosti s Bogom i zatvara čovjeka za odnos s izvorom postojanja i vječnosti. Nažalost, u novije smo vrijeme u našem društvu suočeni s pojavama koje suše naše živote. Izloženi smo valovima ideoloških usmjerenja koji pokazuju obilježja društvenih procesa, obično zvanih „kulturalnom revolucijom“ - rekao je Bozanić.

-  Ne dovodeći u pitanje smije li ili ne smije neka zemaljska vlast postupati na određeni način, kao Crkva, kao vjernici, trebamo zastati i pitati se o smislu toga što se čini. S jedne strane donose, u najmanju ruku, dvojbene odluke kojima se zadire u srž života pojedinaca, obitelji i naroda, prikazujući vjeru nevažnom i nepoželjnom u javnome prostoru a s druge strane unosi sve veći strah u naše sredine - kazao je Bozanić.

- Političke odluke čestu zadiru u odgoj i obrazovanje i ne zaustavljaju se u svome nastojanju da ostvare svoje ciljeve kojima kane mijenjati svijet. Čine to na redovite i neredovite načine, otkrivene i prikrivene. Pod raznim nazivima programa naći će se uvijek zadiranje u sustav vrijednosti. Ideologije bilo da su političke, gospodarske ili općekulturalne, uvijek to čine na sličan način. To su činile one propale, to čine i nove još prikrivenije, zamotane u plašteve tzv. Znanstvenosti ili namještenih anketnih ispitivanja - kaže Bozanić i nastavlja:

- Čini se to tako da se najprije izmisli potreba, zatim stvori dojam o neizbježnome problemu i ubrzo nakon toga već nudi rješenje, za koje nitko drugi nije dorastao, osim onih koji su predstavili problem. 

Naveo je i tri koraka „ kulturalne revolucije“ koja se uporno provodi, prvi je unijeti strah, te se tako od lijepe, bogate i za život poželjne Domovine, želi nametnuti sliku, neprihvatljive, sirotinjske zemlje kojom Hrvati ionako ne mogu upravljati. Drugi je korak pokušati izmijeniti povijest i prošlost prikazati onakvom kakva nije bila, pod tim se postavlja pitanje istine o Drugome svjetskom ratu i poraću, te pitanje kakva je to odgovornost koja braniteljima sudi dvadeset godina i povlači po sudovima i zatvorima nevine. 

I treći korak, srce i život ispunjeni strahom i nesigurnošću postaju podlogom za površan pristup otajstvu života i otvorenosti prema novim životima, pokušava se mijenjati sustav vrijednosti. Zbog toga ne čudi, navodi Bozanić, što se zadire u pitanja o početku života, o obitelji, o odgoju općeniti i vjerskom posebno. Novi sustav, ako je uopće potreban, oslanja se na relativizaciju temeljnih polazišta i prekriven je krinkom neutralnosti, nedorečene znanstvenosti i najčešće nekom zemaljskom dobiti. Rekao je da takve ideologije, polazeći od prikazivanja uzvišenih ciljeva, kao što su bolji svijet, blagostanje, zdravlje, veća pravednost…, završe u kalu sebičnosti i krvi tuđih žrtava. 

Bozanić je isto tako rekao da zna da će se opet naći netko tko će prigovarati njemu i biskupima da se miješaju u politiku, dok će drugi prozivati da Crkva previše šuti, ali Crkva sebe ispituje samo pred Isusovim Evanđeljem.