Katastrofa pogodila Slavoniju, ali ona se i dalje inati: 'Počet ćemo se kupati po tavanima...'

Šezdeset sedme smo ovo pravili. Otac i ja. Pedeset godina je trajalo, a otišlo sve u pet minuta. Da, da, moj sinko. Otjeralo nas u sirotinju, govori stari Mijo. Teško ga čujemo, priča sebi u bradu, vjetar ga nadglasava. Zavjese iza njega divljaju kroz razbijene prozore. Mijo ide dalje, oslanja se o štake, polako hoda uz uništena krovišta.

Mijin Štitar, kao i susjedno Gradište, kao i Cerna, kao i Županja, kao i cijeli ovaj dio Slavonije pregazila je iznenadna, nasilna i razorna oluja. Zatim još jedna. Pa je onda udarila višednevna kiša, da dokrajči što je vjetar propustio. Prastara stabla leže rascvjetana uz ceste, cijela polja suncokreta su povaljana u zemlju, a metalni rasvjetni stupovi savijeni su kao uvelo cvijeće. Bale sijena leže razbacane kao dječje igračke po nepreglednim slavonskim poljima.

Pokretanje videa...

01:42

reportaža slavonija | Video: 24sata Video

Svaka druga kuća ima krezubi krov, a hrpe crepova, staklene vune, lima i cigle naslagane su pred šupljim domovima. Neki ljudi iz spavaćih soba gledaju u vedro nebo nad glavama. Vlaga se zavukla u zidove, natapa ih, bubre naočigled.

Eno Đurice, sjedi u kolicima, maše i smije se. Starica se vrzma oko njega, unosi nešto u kuću. I pred njihovim domom je naslagana hrpa nekadašnjeg krova.

- Šuti, dobro je. Sad smo popravili, gore su bile rupetine. Ma nije bilo krova uopće, sve je bilo otvoreno, tek smo u subotu uspjeli zatvoriti. Susjed mi došao pomoći nakon tri dana. Nije imao tko, svatko svoje krpa. A gore, gore je bio pravi bazen. Cijeli gornji kat, dvije sobe, sve je bilo puno vode. Gore nebo, dolje bazen. Vidi ovo, vidi slike. Vidi kako teče iz lustera. I to noć za noć. Svi se čude kako nije probilo deku. Ne znam, morat ćemo se početi kupati po tavanima - smijulji se muškarac.

Kaže da živi u Njemačkoj, za kolica ga je prikovala nesreća na radu.

- Ma kao da je Bog htio da dođem ovamo, kod majke, prije nego što se sve dogodilo. Kolega me povezao. Dobro da sam bio s njom. Dobro da sam i sad. Svaku noć klepeće, lupaju limovi, leti materijal okolo - priča Đurica.

- Sreća, da. Ne bih ja živa od straha ostala - prisnažuje gospođa majka.

Briše ruke u košulju. Susjed Dragan, koji im je pomogao, prilazi, cigareta mu stisnuta u usnama. Vodi nas u svoju kuću, vide se tragovi vlage među svetačkim slikama.

- A vidite onu kuću tamo? Krov mu se otrgnuo i sletio u drugo dvorište. Čitav limeni krov mu odnijelo. Počupalo ga - vrti glavom Dragan.

Nešto dalje, u Štitaru je radna akcija. Nasred ulice podiže se šator. Saznajemo da Ilija ženi kćer za vikend. Dvaput je popravljao krov u zadnjih nekoliko dana. Zjapi mu vrh kuće prazan, prekriven ceradom. Ne priča mu se, hoda okolo nervozno u modrom kombinezonu. Ako treba, popravit će ga i treći put.

Ulicu dalje, pred jednom kućom, parkiran je Audi. Iz šoferšajbe strši dimnjak.

- Ništa me ne pitaj. Bio je tamo parkiran pred kućom, jedva smo ga maknuli. Za dimnjak treba pet ljudi da ga izvuče. Lim je ušao unutra, dobio je i motor. Nasreću, samo je auto, nek' ostane na tome - govori muškarac.

Njegov susjed nam prilazi, pokazuje štetu na svojoj garaži. Kleknuo je na zemlju.

- Ma nisam od panike ništa slikao, spašavao sam glavu. Žena mi je bolesna, stalno idem za Zagreb, dvaput tjednom znam ići. Auto mi treba. Ako on ode, onda sam, da prostite, u vražjoj materi. Dobro je, u voznom je stanju - opisuje i pipa oguljeni branik.

Živo groblje

U susjednom Gradištu šleperi iskrcavaju materijal. Pred svakom kućom se radi, ljudi oprezno gaze oko graba, nose materijal. Mladi čovjek u šilterici stoji zagledan u kuću bez krova.

- Evo vidite, otišao je. Vjetar ga je uništio, a kiša dokrajčila. Gornji kat je devastiran. Pomirili smo se, sad idemo u sanaciju svega, podova, instalacija, zidova. A unutra živimo žena, ja i mala kći. Četiri godine. Jedva smo našli radnike, teško ih je naći ovih dana, svi su u problemu. Prođite po selu, vidjet ćete. Idemo korak po korak, iz sata u sat rješavamo prioritete. Ne želim kukati i žaliti se. Imamo barem gdje biti, imamo roditelje, prijatelje... - priča mladić.

Prilazi njegov otac, ni on ne želi da mu se ime spominje. Simpatični brko u prašnjavoj majici. Vodi nas po susjednom imanju, i on je ostao bez krova.

- Ovo, ove naše kuće... Ovo straga je groblje. Živo groblje. Vidite ovo, pogledajte. Kiša pada u dnevnu sobu, u kuhinju... Evo, smjesa za svinje se raspukla, otišle vreće od kiše. Nemaš čime hraniti stoku. Kokoši mi u vodi spavale. Krepalo ih je barem deset. Ali ne mogu sad misliti na njih, moram se brinuti za obitelj. Kći od sina, moja unuka... Pazi ovo. Trebala je spavati popodne. Uvijek tako spava. A ona baš tad nije htjela. Neće i gotovo. U njenom krevetu završili su rožnica, rigips ploča... Poginula bi - brzo govori čovjek.

Pokazuje vrt i slomljene krošnje. Žena mu skuplja razasute šljive.

- Vidi ovo, sve se izbilo. Raspalo se ovo za drva. Ma lako za to, ne moram se ni grijati. A ovo sam ti htio pokazati. Vidi. Došao čovjek iz trećeg sela da nam pomogne. Ne poznajem ga. Ne vjerujem da još takvih ljudi ima. Samo došao i pitao što treba pomoći. Eno ga gore, vidite ga, hoda kao mačak po krovu - pokazuje brko prstom u izrazbijani krov.

Tamo gore, sijedi muškarac sjedi na vrhu, vjetar mu nosi kosu. Zove se Josip Župarić.

- Pustite mene, snimite čovjeku kakvo je stanje. Iz Podgajaca sam. Inače sam stožerni narednik u mirovini. Ne bavim se više krovopokrivanjem, to sam nekad davno radio. Jest, bio sam već na nekoliko kuća, popravio nekoliko crepova. Lako je meni, hodam po krovu kao neki po zemlji. A vi ste već pisali o meni, ne znate to. Jeste, kad sam bio u 'Supertalentu'. U četiri minute sam s pilom od drva napravio Isusa. Radim ja to, radim s kiparima, s profesorima, od malih nogu se bavim svime - priča Josip svoju neobičnu biografiju zakvačen za krov kuće.

Brko proviruje kroz rupu među crepovima.

- Svakom u nevolji treba pomoći. I u ratu sam branio ovo, bio ranjen, jedva živ ostao. Moramo pomagati jedni drugima i u miru. I kad je kod mene bila ona poplava, i meni su pomogli. Donosili nam ljudi hranu, alat, sve. Dužnost nam je pomoći, a ne leći i praviti se grbavi - deklamira gospodin s krova.

Susjedi preko ceste također nemaju krova. Ruža Brnada nas uvodi u natopljenu kuću. Nasmijana žena, kaže da joj se ne žuri.

- Ma neka netko drugi dobije isušivač prije, ja ću sačekati. Nekome je možda još gore. Da se kod nas nije zabat srušio, ne bi bila takva šteta. I onda otišla još desna strana... Curi voda niz stepenište, curi na sve strane. Razbio se prozor. Vidite ove neravnine po podu. Tek sad dolazi prava šteta. A znate što sam rekla svećeniku kad je bio? Pitala ga gdje baš mora Bog po istom putu opet ići - smije se žena.

Njen muž doziva na rakiju, jednu s nogu.

Nešto dalje, preko puta škole, žive Zvonimir i Daniela. Policajci. Zovu da sjednemo.

- Kuća je stradala. Kuća i dva auta. Kad je od škole doletjelo, sve je popadalo po nama. Nova gradnja... Uzmite, popijte nešto, ostalo je još od donacija iz poplave. Zezam se, neki dan smo se zezali da ćemo doručkovati paštete i konzerve od poplave. Evo i sad, čim malo zapuše i zagrmi, svi skačemo. I ona, i ja, i djeca. Okupljamo se ovdje. Kad je ono grunulo... Vikao sam da izlaze, zvao mamu, ona tu živi, žena nije znala što se događa. Kad je počelo letjeti oko nas, mislio sam da je gotovo. Sakrili smo se u šupi. I onda drugi dan opet - priča policajac.

Ispred šuplje kuće parkiran je auto. Prekriven je ceradom.

- Kupili smo ga u trećemu mjesecu. Probilo šajbu, gepek, krov, sve. Sad je pokriven, da ga ne gledamo. Struja je sad došla, dobro je. Nezgodno je ovih dana naći majstore. Imamo prijatelja u Vinkovcima koji je dogovorio sebi radove prije oluje. Kad je čuo što se dogodilo, prepustio nam je majstore. Znači to puno... A sad, samo gledamo u nebo. Čim počne malo naoblake, okupljamo se ovdje i dogovaramo kako dalje. Ne treba nam više prognoza - smije se Zvonimir.

Njegov susjed upravo dolazi. Pred kućom bez krova parkirana je prikolica s materijalom. Uvodi nas unutra, zove se Zlatko.

- Taman sam mislio da smo sve završili i evo... Sve je prokislo, tu je bila vuna, sa strane rigips, podovi, laminati, sve se diglo. Evo, pogledaj kroz prozor, cijela kuća je vani na dvorištu. Još sam i pao. Išao sam vidjeti gore kakvo je stanje i kako je zapuhalo, pao sam i završio u bolnici. Nisam noge osjetio. Ali dobro je, nema lomova - priča čovjek među gredama.

Ljuti se, priča što se događalo zadnjih dana.

- Pojavili su se neki majstori u selu, dolazili kod susjeda. Promijenili tri crijepa i dvije kubure te uzeli sto eura. Za 15 minuta posla. Tražio sam im broj, to je kriminal. Inače sam građevinar, ali ne pada mi na pamet nekome sad lipe uzeti. Ali saznat ću tko je to bio - mršti se Zlatko.

Izgubljeni zavičaj

Škola je uništena. Zjapi joj krov, pred igralištem je razbacan namještaj. Raskupusane knjige raštrkane su po dvorištu. Vidi se naslovnica jedne - Novakov "Izgubljeni zavičaj". S druge strane igrališta odvaljeni su zidovi. Reflektori ljube asfalt. Kuća s druge strane ceste uopće nema krova. Prozori su izbijeni. Ograda je srušena. Iz dvorišta izlaze dvije žene, stišću ruke uz tijelo. Marija i Veronika.

- Ovo je bila bratova kuća. Krov od škole je doletio preko igrališta, odvalio cijeli zid, krov, sve. Brat je tu živio s kćerki, a mama u kući iza. Sad su kod nje. Nasreću, mala nije bila tu, a on je izašao dvije minute prije i došao kod mame napuniti mobitel. Jedva je ušao, držali su vrata, sve je letjelo oko njih. Dobro je, sreća pa nije nitko stradao. A tu, tu smo se prije svi okupljali, cijela obitelj. Imamo veliku obitelj... pričaju žene na cesti.

U Cerni, susjednom selu, situacija je ista. Uništene kuće, arhipelazi crijepa na cestama, radovi na svakom koraku. Svi trče, svi nešto nose, svi se penju po strmoglavim ljestvama. Osim njih dvije.

Marija i Kata sjede smireno pred kućom i raspredaju dnevne događaje. Simpatične gospođe pristaju na razgovor.

- Pravo ime mi je Kata, ali svi me zovu Keti. Gospe moja, sve mi je provrlo. A ja sam ti inače od Zadra, iz Radovina. Znaš gdje je to? Ljubav me odnijela ovdje u Slavoniju. I neka je. I evo što me dopadne. Sve polomilo, sve potaracalo. Ona kuća preko puta, njoj je srušilo krov. Kod mene je sad u redu, sanirala su moja djeca. Četvero ih imam. I još devetero unučadi i dvoje praunučadi. Bogata sam ženska - smije se Keti. Marija klima glavom.

- Prepala sam se, bila sam sama u kući. Probila je vlaga, trebat će dizati laminat, moram baciti sve, svu postelju. Ma briga me, kad dođe penzija, kupit ću novu. Dobro je, neka smo preživjele. Imamo sve, ništa nam ne fali, samo nek' je zdravlja - zaključuju Mare i Kate.

Mašu nam s plastičnih stolica, dozivaju susjeda da svrati.

Mario Čavar nije toliko optimističan. Uzeo je godišnji i dojurio s posla iz Njemačke kad je čuo što se dogodilo. Ostao je bez krova, sad rinta, pokušava sačuvati što se da. Proveo nas je kroz kuću, parket je poiskakao iz poda, ne može više uopće zatvoriti vrata.

U Cerni smo naletjeli i na onaj divni štand, možda ste ga vidjeli zadnjih dana. Seoska djeca, krasni mali ljudi, samoinicijativno su prikupili svoje igračke, postavili staklenku na stol i sad ih danima prodaju za pomoć stradalima u oluji. Neki mačić, jedva nešto mlađi od njih, vrzma im se oko nogu. Uljudno pozdravljaju, žmirkaju na škrtom suncu, objašnjavaju kupcima što je što od blaga na stolu i brižljivo spremaju novčanice u staklenku. Nude svoje dragocjenosti. Svako malo netko stane, promrsi im kosu i razgleda igračke. Nemaju cijene, svatko da koliko može. Staklenka se puni, djetinje ruke je stalno otvaraju.

Kupili smo figuricu Dartha Vadera, onoga koji kontrolira Silu.